Moka, Kića, Praja, Mirza, Ćosa i ostali. U nevjerojatnom periodu košarke na prostorima bivše Jugoslavije. Priča je počela u Ljubljani osvojenim naslovom Svjetskog prvaka s nekom drugom generacijom. Kasnije su došli oni. U Europi su od 1971. godine, do 1983. u kontinuitetu bili na postolju.
Tri vezana zlata, dva srebra, jedna bronca. Na Svjetskog smotri od Ljubljane, do Madrida 1986. godine zlato, srebro, dvije bronce. Praja je posljednji iz te generacije koji je igrao još u Madridu 1986. godine, dok je Ćosić bio izbornik. Na Olimpijskim igrama ova ekipa je uzela srebro (Montreal), zlato (Moskva), s tim da je opet Praja u Los Angelesu bio brončani. Nosio je i zastavu na otvaranju Igara. Danas se posebnim riječima Zoran Moka Slavnić i Dragan Kićanović opraštaju od Dalipagića.
"Mogu da kažem da mi je čast što sam bio prijatelj s Prajom preko 50 godina. Nevjerojatan košarkaš, nestvaran strijelac, još bolji prijatelj, otac, deda... Uvijek skroman. Napustio nas je velikan. Bili smo suigrači preko 10 godina kada smo osvajali sve, na kraju sam mu bio i trener iako sam bio dvije godine mlađi od njega. Bio je najbolji strijelac Jugoslavije", reći će Slavnić.
"Užasna vest. Tužan sam neizmjerno. Košarkaški vijek smo proveli zajedno. Bili smo 12 godina u Partizanu i u reprezentaciji. Bio je veliki igrač, nenadmašan. A bio je i divan, predivan čovjek. Ovo su trenuci tuge. Ne znam što da kažem više, zanijemio sam. Praja je bio u svakom smislu istinska legenda. Takvi ljudi se rijetko rađaju. O raskošu njegove igre iluzorno je i govoriti. Ma, bio je jedan od milijun. Mađioničar. Drugar. Brat. Vječno ću ga pamtiti", rekao je Kićanović.
