Mostar: Zašto se šuti o nasilju u školama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U školama na području Mostara nema problema. Osim dotrajalosti i oštećenja, nitko od ravnatelja u izvještajima o radu osnovnih i srednjih škola u Mostaru pred Gradskim vijećem nije govorio o među vršnjačkom nasilju. Niti ih je itko pitao.

Na veliku žalost, nasilje u školama je prisutno i stvarno.

I dok su mostarski vijećnici sve izvještaje ravnatelja usvojili, tek uz neslužbenu opasku da bi rješavanje ''fizičkih'' problema trebalo 50 milijuna KM, Mostarom kruže priče da je u jednoj osnovnoj školi zabilježen porast slučajeva vršnjačkog nasilja. Službenih evidencija o tome nema, no važno je podsjetiti da postoji protokol o postupanju u slučaju nasilja u školi, koji je škola dužna ispuniti.

Edisa Demić, iz Udruge za razvoj i edukaciju ''Dignitet'' za Bljesak.info je rekla kako škole često ne poštuju protokol.

''I sama sam član ekspertnog tima u školi sigurno već šest sedam godina, i nitko me nije zvao. Jesu li ljudi stavljeni u taj tim da zadovolje formu, ne znam. Ali nitko me nije zvao. Radim i s prosvjetnim radnicima i s djecom. Čujem mišljenja i iskustva često kažu ''ne talasaj''. Svakakvih razloga je zašto se pokrenu i nepokrenu i zataškaju određene situacije u školi'', kazala je Demić dodajući da i politika, vjerovali ili ne ima određenu ulogu među djecom.

Često je kaže Demić, slušala i od nastavnika da ih online nasilje ne zanima, ali online nasilje često se nastavlja offline i nastaju problemi u školi.

''Ako se ne radi po pitanju prevencije, vi kasnije imate veći problem. Sve zavisi od vrste i trajanja nasilja, kratkoročno i dugoročno. Kasnije i djeca nakon određenog vremena nađu zajednički rječnik i pomire se, a da roditelji nastave vršiti pritisak. Ako se dogodilo nasilje koje nije imalo velike posljedice obave se razgovori s djecom; uključi se pedagog, razrednik. Rade se evidencije vezano za taj događaj, obave se razgovori, pozovu se roditelji, individualno i zajedno. Ako je potrebno radi se dodatni savjetodavni rad s pedagogom, ako škola ima pedagoga. Kada je u pitanju nasilje gdje ima veći stupanj povrede; onda se kada se dogode ozljede zove hitna i policija. U tim složenijim slučajevima rade se preporuke gdje se može zahtijevati da se djeca prebace u drugu školu, jer se hipotetički govorim, dijete ne osjeća sigurno u toj školi'', pojašnjava Demić.

Inače, protokolom se utvrđuju postupci za uspostavljanje reakcije cijele škole kako bi se djelovalo na sprečavanje, identifikaciju, prijavljivanje i istraživanje u svim slučajevima međuvršnjačkog nasilja.

U protokolu se navodi općeprihvaćena definicija nasilja gdje stoji: ''Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko i psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje se ovisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju i koje uključuje ponavljanje istog obrasca i odražava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca) i koje za posljedicu ima ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva ličnosti žrtve.

Nasiljem se smatra neprimjereno, neetičko i nemoralno ponašanje prema djeci i mladima, kao i svi oblici zapuštanja i zlostavljanja kojima se (ne)svjesno i nasilno sprečava njihov zdrav razvoj i optimalno funkcioniranje.

Zapuštenim djetetom se smatra svako dijete koje ima manje od osamnaest godina i o kojemu se roditelji ili bilo koja druga odgovorna osoba ne brinu, uključujući brigu o odgoju i obrazovanju, njezi, prehrani, poticanju i ohrabrivanju, socijalnoj adaptaciji i emocionalnim potrebama, toleranciji ili bilo kojoj drugoj odgovornosti o dobrobiti djeteta''.

Zlostavljanjem djece i mladih, kako se navodi u protokolu, smatraju se svi agresivni i najčešće namjerni grubi postupci prema njima.

Nasiljem među djecom i mladima smatra se naročito:

• namjerno uzrokovani fizički napad u bilo kojem obliku, primjerice udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, napad različitim predmetima, pljuvanje i slično, bez obzira da li je kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda

• psihičko i emocionalno nasilje prouzrokovano (ponavljanim) ili trajnim negativnim postupcima od strane jednog djeteta ili više djece. Negativni postupci su: ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz grupe kojoj pripada ili isključivanje i zabranjivanje sudjelovanja u različitim aktivnostima s ciljem nanošenja patnje ili boli, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih učenika, oduzimanje stvari ili novaca, uništavanje ili oštećivanje djetetovih stvari, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj, kao i sva druga ponašanja počinjena od djeteta ili mlađe osobe kojima se drugom djetetu namjerno nanosi fizička i duševna bol ili sramota.

• seksualno nasilje podrazumijeva svaki vid verbalnog, gestovnog ili fizičkog kontakta sa seksualnim sadržajem, s ciljem uznemiravanja i namjernog nanošenja fizičke ili duševne boli i sramote djetetu ili mladima. Ono predstavlja najgoru vrstu demonstracije moći.

• nasilje putem zloupotrebe informacijskih tehnologija se odnosi na vrijeđanje, uznemiravanje, slanje prijetećih i uvredljivih poruka, lažno predstavljanje, poticanje na mržnju i nasilje, navođenje žrtve da iznosi lične podatke, otkrivanje porodičnih prilika, snimanje i nedopušteno objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama. Ono što ga razlikuje od drugih vrsta nasilja je činjenica da djeca mogu biti izložena i tamo gdje su do sada bili potpuno sigurni i da ono može trajati 24 sata svakog dana u sedmici i da nepoznati počinitelj kod djeteta stvara dodatni strah i nesigurnost.

U protokolu se navodi i kako škola mora postupiti u slučaju nasilja u školi. U slučaju nasilja među djecom SVI zaposlenici škole su dužni odmah prekinuti nasilno ponašanje učenika i odvojiti učenike; pružiti pomoć i podršku učeniku koji je doživio nasilje; obavijestiti o događaju razrednika, pedagoga i direktora škole.

Navedene su također uloge i odgovornosti zaposlenika i učenika u situacijama nasilja.

U praktičnom priručniku 'Sprječavanje nasilja u školi' Svjetske zdravstvene organizacije navodi se kako se središnji dio sprečavanja nasilja u školi uključuje izravni rad s djecom kako bi se sagledali neki od temeljnih uzroka nasilničkog ponašanja.

Praktično je i dugoročno korisno u kurikulum uključiti vještine prepoznavanja nasilja, sigurnosti, rješavanja sukoba nenasilnim načinima, upravljanja osjećajima, pristupa pomoći i podršci i davanja podrške nekome tko je žrtva nasilja. One su učinkovitije od jednokratnih mjera. Sljedeće tri ključne strategije mogu se primijeniti u školama i čine dio paketa INSPIRE koji opisuje sedam strategija za zaustavljanje nasilja nad djecom (INSPIRE; SZO, 2016.a), a koje se provode globalno:

Razvoj životnih vještina

To su kognitivne, socijalne i emocionalne vještine koje se koriste za suočavanje sa svakodnevnim životom. One uključuju: rješavanje problema, kritičko razmišljanje, komunikaciju, donošenje odluka, kreativno razmišljanje, vještine odnosa, izgradnju samosvijesti, empatiju i suočavanje sa stresom i osjećajima (SZO, 2015.). Te vještine omogućuju djeci upravljanje emocijama, rješavanje sukoba i učinkovito komuniciranje na neagresivne načine, smanjujući rizik od nasilnog ponašanja (SZO, 2016.a). One isto tako mogu poboljšati uspjeh u školi, što štiti od nasilja među mladima putem činjenice za učenici igraju veću ulogu u školskom životu i imaju bolje izglede za zapošljavanje (SZO, 2015.). Životne vještine također mogu smanjiti čimbenike rizika za nasilje, poput upotrebe alkohola i droga (Onrust i sur., 2016.; Faggiano i sur., 2014.).

Podučavanje djece o sigurnom ponašanju

Ono uključuje sposobnost prepoznavanja situacija u kojima se može dogoditi zlostavljanje ili nasilje i razumijevanje kako izbjeći potencijalno rizične situacije i gdje potražiti pomoć.

Ovo znanje može djecu učiniti manje ranjivima na zlostavljanje i smanjiti rizik od ponovnog nasilja (na primjer, putem povjeravanja odrasloj osobi od povjerenja) (SZO, 2016.a). Također se možete baviti čimbenicima rizika za nasilje, poput upotrebe alkohola i droga, kroz upoznavanje djece s tim tvarima, uključujući posljedice njihove uporabe i prepoznavanje visoko rizičnih situacija (Onrust i sur.,
2016.; Faggiano i sur., 2014.).

Izazivanje društvenih i kulturnih normi i promicanje jednakih odnosa

Socijalno i kulturno ponašanje i stereotipi oko, na primjer, spola, seksualne orijentacije, religije, etničke pripadnosti i invaliditeta, povećavaju rizik od vršnjačkog nasilja i nasilja. Osporavanje štetnih normi i jačanje onih koje promiču nenasilne, pozitivne i jednake odnose mogu smanjiti svako opravdanje za nasilno ponašanje (SZO, 2016.a). Promicanje političke, vjerske i etničke tolerancije također će vjerojatno biti važno u sprečavanju zločina iz mržnje, kao i nasilnog ekstremizma i radikalizacije (Bellis i sur., 2017.). Izazivanje uočenih društvenih normi oko upotrebe supstanci kod mladih također je važan dio sprečavanja zlouporabe droga (Onrust i sur., 2016.; Faggiano i sur., 2014.) koji pomaže u bavljenju čimbenicima rizika od nasilja.

Te se strategije mogu koristiti samostalno ili u kombinaciji i mogu se primjenjivati tijekom cijelog školskog života djece (tablica 3.1.). Što ranije počnete, to je veći potencijal pozitivnog utjecaja na dječje stavove i ponašanje. Predškola je stoga idealno mjesto za početak rada s djecom, prije nego što se njihovo ponašanje i načini razmišljanja duboko uvriježe. Kako djeca napreduju kroz obrazovanje i kako odrastaju, mogu biti izložena većem broju vrsta nasilja (na primjer, vršnjačkom nasilju, vršnjačkom nasilju na internetu, nasilju bandi i nasilju u vezama). Potrebni su prilagođeniji oblici sprečavanja nasilja, ali
temeljne strategije i dalje su iste.