Neobičan životni put znanstvenika koji je otkrio vitamin C

Na današnji dan prije 40 godina, 22. listopada 1986. umro je u SAD-u slavni znanstvenik i nobelovac Albert Szent-Györgyi, koga se smatra zaslužnim za otkrivanje vitamina C.

Albert Szent-Györgyi rođen je u Budimpešti u njeno zlatno doba, 16. rujna 1893. godine. Naime, Budimpešta je tada bila jedan od svjetskih velegradova, uz Beč jedna od dvije prijestolnice Austro-Ugarske.

Bio je potomak plemićke obitelji iz Transilvanije (Erdelja). Obitelj se u punom obliku zvala Szent-Györgyi de Nagyrápolt.

Počeo je studirati medicinu na Sveučilištu u Budimpešti. Studij je prekinuo 1914. g., (Prvi svjetski rat) kako bi služio u vojsci kao bolničar.

Nakon što je mobiliziran u Austro-ugarsku vojsku, služio je na talijanskom i ruskom ratištu, te je odlikovan Srebrnom medaljom za hrabrost prije nego što je ranjen 1917. i otpušten.

Zgađen užasima rata, Szent-Györgyi si je ispalio metak u ruku te tvrdio da ga je pogodio neprijateljski metak. To je bio rizičan potez jer je samoranjavanje kako bi se izbjeglo ratnu službu bilo kažnjivo smrću. Nije razotkriven, pa se mogao vratiti studiju te ga 1917. završiti.

Počeo je svoju istraživačku karijeru u Pressburgu (mađarski: Pozsony, današnja Bratislava). Kada je grad u siječnju 1919. g. postao dio Čehoslovačke napustio je grad zajedno s dijelom mađarske populacije.

Nakon rata radio je na više sveučilišta u nekoliko zemalja, a stekao je i potporu Rockefellerove fondacije. Skrasio na Sveučilištu u Groningenu gdje je svoj rad usmjerio na kemiju staničnog disanja. Godine 1931. prihvatio je posao na Sveučilištu u Szegedu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je aktivan u mađarskom pokretu otpora. Regent Miklós Horthy poslao ga je u tajnu misiju u Istanbul pod krinkom znanstvenog predavanja, ali zapravo je pregovarao s Britancima i Amerikancima o prelasku Mađarske na savezničku stranu. Hitler je zbog toga saznao za njega pa je Szent-Györgyi morao živjeti skrivajući se.

Kao znanstvenik na Sveučilištu u Segedinu, jednom od najcjenjenijih mađarskih sveučilišta, izolirao je vitamin C. Pronašao ga je, između ostalog, u paprici, koja obiluje tim vitaminom, a vrlo je popularna kao hrana u Mađarskoj.

Kada je prvi put izolirao vitamin C, nazvao ga je "heksuronska kiselina", no urednici znanstvenih časopisa odbijali su objaviti taj naziv jer nisu znali o kakvoj se točno tvari radi, pa je predložio naziv "lignosorbinska", a kasnije je usvojen naziv askorbinska kiselina (od a-skorbut, bez skorbuta).

Godine 1937. dobio je za svoje istraživanje o vitaminu C Nobelovu nagradu za medicinu. Uloga vitamina C bila je zdravstveno velika zbog sprečavanja skorbuta, bolesti koja nastaje u slučaju njegovog nedostatka. Vitamin C (askorbinska kiselina) postao je prvi vitamin koji se mogao umjetno sintetizirati.

Zbog svog rada na izoliranju onoga što se tada zvalo "heksuronska kiselina" iz tkiva nadbubrežne žlijezde dobio je doktorat na Sveučilištu Cambridge 1927. godine.

Godine 1947., nezadovoljan sovjetskom okupacijom i komunističkim režimom u Mađarskoj, emigrirao je u Sjedinjene Američke Države, gdje je nastavio istraživati mišićnu kontrakciju (aktin i miozin) i procese staničnog rasta te raka (kancerogeneze).

U kasnijoj životnoj dobi bio je vrlo glasan kritičar američke vanjske politike, a posebno se snažno protivio ratu u Vijetnamu, pišući i antiratne knjige.

Osim vitamina C, zaslužan je za rane korake u razumijevanju Krebsovog ciklusa (citratnog ciklusa) te otkriće flavonoida (koje je prvotno nazvao "vitamin P").

Napisao je velik broj znanstvenih radova i knjiga; najpoznatija je Ludi majmun (The Crazy Ape, 1970).