Veći dio prošlog stoljeća životni vijek neprestano je rastao. U većini zemalja djeca su mogla očekivati da će živjeti dulje i zdravije od svojih roditelja. Ta se nada još uvijek ostvaruje – ali uglavnom za one najbogatije. Tehnološki milijarderi i multimilijunaši danas su opsjednuti pronalaskom tajne dugovječnosti, uvjereni da će uz dovoljno novca, tehnologije i najnovije znanstvene metode uspjeti produljiti život – možda i do 120 ili 150 godina.
No njihovi pokušaji ne donose korist ostatku društva. Globalne zdravstvene krize se pogoršavaju, a očekivano trajanje života opada u nekoliko zemalja s visokim dohotkom, poput Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. U Ujedinjenom Kraljevstvu stagnacija je počela i prije pandemije covida, a životni vijek skraćen je za šest mjeseci; u SAD-u čak za 2,33 godine. Stope pretilosti ubrzano rastu – ne samo u bogatim zemljama, već i u državama poput Gane, gdje je pretilost porasla za zapanjujućih 650% od 1980. godine. (Ne 65%, već 650%.) Čist zrak danas je luksuz, a mentalne bolesti poput depresije sve su češće, pogoršane financijskom nesigurnošću i kroničnim stresom.
Desetljećima se ljudima poručuje da će živjeti dulje ako optimiziraju vlastito ponašanje – jedu bolje, više vježbaju, kvalitetno spavaju. No unatoč sve većem znanju o zdravlju i dugovječnosti, kolektivno zdravlje globalno se pogoršava.
Mnogi pojedinci koji nastoje produljiti vlastiti život slijede najnovija istraživanja o prehrani, vježbanju i općem blagostanju. Isprobavaju dijete bez šećera, veganske režime, brojne oblike tjelovježbe – od dugotrajnog trčanja i intervalnih treninga do Hyroxa, bootcampova, pilatesa, barre treninga i joge na SUP dasci. Neki su čak odlučili steći formalnu edukaciju iz područja fitnesa i zdravlja, kako bi spojili osobne interese s profesionalnim angažmanom.
Ipak, znanstvenici iz područja javnog zdravstva ističu da većina faktora koji utječu na dugovječnost nije u domeni osobne kontrole, već ovisi o zajednici i zemlji u kojoj osoba živi. Fokus na osobnu odgovornost, kažu, često odvlači pažnju s ključnih društvenih i političkih čimbenika koji uvelike određuju zdravstvene ishode.
U istraživanjima javnog zdravstva proučavaju se mjesta gdje ljudi žive znatno dulje i zdravije – primjerice Japan, Južna Koreja, ili u Europi: Zürich, Madrid i Sardinija. U tim regijama kronične bolesti poput bolesti srca i pretilosti znatno su rjeđe. Japan, primjerice, ima 80% manju stopu raka dojke i prostate nego Sjeverna Amerika i upola manji rizik od prijeloma kuka.
Istraživači su pomno analizirali ponašanja stanovnika tih područja i iz toga dobili popise savjeta: jedite više biljaka, spavajte sedam do devet sati, izlazite na sunce svaki dan. Ti su savjeti korisni – ali sumnja se da je itko u navedenim regijama ikada pročitao knjigu samopomoći ili napravio popis dnevnih zadataka za zdravlje.
Što te zajednice izdvaja jest činjenica da zdravi izbori nisu rezultat osobne discipline – već društvene norme. Tamo se zdrav život podrazumijeva jer je oblikovan politikom i kulturom.
Uzmimo primjer pretilosti: Velika Britanija nije deblja od Japana zato što su njezini građani lijeni ili ''lošiji'' ljudi – to je ne samo netočno već i uvredljivo. Britanci, uostalom, više troše na dijete – industrija dijeta vrijedi oko 2 milijarde funti godišnje, a dijetalne knjige su bestseleri. Japanska industrija dijeta vrijedi svega 42,8 milijuna dolara. Razlika nije u volji, već u okolišu: u Japanu su voće i povrće dostupniji i jeftiniji, školski obroci su nutritivno uravnoteženi, a država aktivno podržava zdrave navike.
Zdravstveni ''iznimci'' – pojedinci koji uspijevaju održati visoku razinu zdravlja usprkos nepovoljnom društvenom kontekstu – često imaju pristup većim financijskim i vremenskim resursima. Oni mogu priuštiti organsku hranu, pročišćivače zraka, skupe bazene, osobne trenere i privatne kuhare. No većina građana ne može izbjeći zajednički okoliš: svi moraju disati isti zrak, piti istu vodu i koristiti istu infrastrukturu.
Ako cilj postane kolektivno produljenje zdravog životnog vijeka, tada rješenja ne leže u osobnoj disciplini ili zdravim navikama pojedinaca, već u političkim odlukama. Ključ su sustavi koji osiguravaju zdravu hranu, aktivne gradove, čisti zrak, prevenciju bolesti i dostupne javne usluge – osobito za djecu.
Povijest pokazuje da dugovječnost ne proizlazi iz čudotvornih napitaka ili tajnih formula, već iz stabilne vlasti, znanosti i zajedničkih ulaganja u zdravlje. To su lekcije koje bi i današnji tehnološki milijarderi trebali uzeti u obzir.
