Nova studija predstavljena na 56. lunarnoj i planetarnoj znanstvenoj konferenciji, održanoj u američkoj saveznoj državi Teksas, istražuje mogu li mikrobi opstati u Mjesečevim trajno zasjenjenim regijama (TZR).
Znanstvenici iz Sjedinjenih Država i Kanade ispitivali su tamne kratere na polovima Mjeseca, koji nikada ne primaju sunčevu svjetlost zbog malog nagiba Mjesečeve osi.
Dr. John Moores, izvanredni profesor na kanadskom Sveučilištu York i glavni autor navedene studije, objasnio je motivaciju iza istraživanja.
Prije nekoliko godina, 2019., sudjelovao sam u studiji koja se bavila potencijalom Mjeseca da očuva mikrobnu kontaminaciju na svemirskim letjelicama, koju je vodio dr. Andrew Schuerger sa Sveučilišta Florida.
U to vrijeme nismo razmatrali TZR-ove zbog složenosti modeliranja okoliša ultraljubičastog zračenja tamo, rekao je za portal Universe Today.
Međutim, njegov bivši student, dr. Jacob Kloos s američkog Sveučilišta Maryland, kasnije je razvio napredni model osvjetljenja, omogućujući znanstvenicima da ponovno procijene preživljavanje mikroba u TZR-u.
Tim je simulirao uvjete u kraterima Shackleton i Faustini, dvjema TZR zonama namijenjenima za NASA-ine misije Artemis.
Za razliku od Zemlje, gdje aksijalni nagib stvara godišnja doba, Mjesečev nagib od 1,5 stupnjeva drži neke kratere u tami milijardama godina. Ta hladna okruženja mogu sačuvati mikrobe štiteći ih od ultraljubičastog zračenja i topline.
U svemiru mikrobe obično ubija visoka toplina i ultraljubičasto zračenje. Međutim, TZR-ovi su vrlo hladni i vrlo tamni i, kao rezultat toga, jedno su od najzaštitnijih okruženja u Sunčevom sustavu za vrste mikroba koji su obično prisutni na svemirskim letjelicama, ističe Moores.
Dok mikrobi u TZR-ovima ne mogu metabolizirati ili rasti, njihove spore mogu ostati održive desetljećima, a organske molekule mogu opstati čak i dulje.
S Artemisovim astronautima koji se spremaju za slijetanje u TZR zonama, kontaminacija postaje zabrinjavajuća mogućnost. NASA-in ured za planetarnu zaštitu osigurava sterilizaciju svemirskih letjelica, ali ljudski istraživači donose dodatne rizike.
Dok možemo prilično dobro očistiti robotske svemirske letjelice, teže je dekontaminirati opremu i svemirska odijela koja se koriste u ljudskim istraživanjima, kaže Moores.
Autori istraživanja su također istraživali kako su mikrobi mogli doći do tih zona na Mjesecu. Dok su neki možda stigli putem udara asteroida i meteorita na Mjesec, drugi su mogli biti nošeni prošlim svemirskim letjelicama.
Šansa da već postoji zemaljska mikrobna kontaminacija u TZR-ovima je mala, ali nije jednaka nuli, rekao je Moores, piše Zimo.
Kako Artemis misije budu napredovale, znanstvenici će utvrditi postoje li mikrobi u Mjesečevim zasjenjenim kraterima, otvarajući s time i nove uvide u lunarnu evoluciju.
