Kako je general Vannacci preveslao sustav: Htjeli ga utišati, a on završio u Bruxellesu

Priča Roberta Vannaccija gotovo je školski primjer kako pokušaj institucionalnog discipliniranja može proizvesti upravo suprotan učinak od željenog.

Desetljećima je služio u talijanskoj vojsci, zapovijedao padobrancima, prolazio međunarodne misije i gradio karijeru unutar sustava koji danas čvrsto stoji uz dominantni politički i vrijednosni okvir Europske unije i NATO-a.

A onda je 2023. napisao knjigu ''Il mondo al contrario''.

Bez velikog izdavača, bez zaštite političkih struktura i bez uljepšavanja stavova koje je smatrao važnima. U knjizi je udario po političkoj korektnosti, migracijskoj politici, radikalnim interpretacijama rodnih i LGBT pitanja, zelenoj tranziciji i dijelu vrijednosnog smjera kojim ide suvremena Europa.

Reakcija je bila gotovo trenutačna.

Vojni i politički sustav koji desetljećima govori o pluralizmu, slobodi mišljenja i toleranciji odjednom je pokazao koliko malo tolerancije ima kada iz vlastitih redova dođe netko tko ozbiljno ospori dominantne dogme.

Vannacci je disciplinski kažnjen i suspendiran iz službe na 11 mjeseci. Tijekom suspenzije plaća mu je prepolovljena, a odluku je kasnije potvrdio i upravni sud Lazio.

Ideja je, barem politički gledano, bila jasna: generala vratiti u red i pokazati gdje su granice dopuštenog.

Dogodilo se suprotno.

''Il mondo al contrario'' postao je ogroman izdavački fenomen. Vannacci je od vojnika poznatog uglavnom unutar profesionalnih krugova postao jedna od najprepoznatljivijih osoba talijanske javnosti.

A onda je napravio potez koji je cijeloj priči dao gotovo groteskan završetak.

Kandidirao se za Europski parlament.

Na listi Lige osvojio je više od pola milijuna preferencijalnih glasova i birači su ga poslali upravo tamo odakle dolazi velik dio političkog i ideološkog modela koji je u knjizi kritizirao – u Bruxelles i Strasbourg.

Čovjek kojega je sustav pokušao disciplinirati zbog stavova tako je dobio demokratski mandat, zastupničko mjesto i govornicu unutar samog europskog političkog stroja.

Ironiju je teško previdjeti.

Moderna Europska unija posljednjih godina gradi golem birokratski aparat koji sve snažnije ulazi u područja govora, medija, migracija, energetike, automobilske industrije, poljoprivrede i privatnog života građana. Istodobno institucije neumorno govore o ''europskim vrijednostima'', ''inkluzivnosti'' i ''različitosti''.

Problem nastaje kada se pojavi netko tko tu različitost shvati doslovno i javno kaže nešto što se briselskoj političkoj klasi ne sviđa.

Vannaccijevi stavovi mogu se prihvatiti ili odbaciti. Neki su izazvali ozbiljne kritike, a pojedine formulacije iz njegove knjige bile su vrlo kontroverzne. Ali politički rezultat cijele afere teško je osporiti: pokušaj da ga se marginalizira pretvorio ga je u politički fenomen.

Sustav ga je kaznio kao generala.

Birači su ga nagradili kao političara.

I na kraju je Vannacci završio upravo tamo gdje je možda najmanje poželjno bilo da završi – u Europskom parlamentu, s mikrofonom, zastupničkim mandatom i publikom koju više nitko ne može jednostavno utišati disciplinskom odlukom.

Ako je cilj bio da Roberto Vannacci nestane iz javnog prostora, rezultat je bio spektakularno suprotan.