Svake se godine 29. svibnja u Istanbulu obilježava osmansko osvajanje Bizanta 1453. godine i, kao njegova posljedica, preobraćenje iz kršćanske u islamsku kulturu. Predaja kaže da je sultan Mehmed II, koji je tim povodom dobio nadimak Osvajač, zahvaljivao Allahu što mu je ukazao put kako da osvoji "najveći i najslavniji grad na svijetu".
Opisi nemilosrdne opsade Carigrada prepuni su dramatičnih obrata i nevjerojatnih junačkih pothvata, spletki, izdaja i ratnih varki. Tako je, primjerice, predloženo da se turski brodovi prebace kopnom u zaljev južno od grada kako bi iznenadili Bizantince koji su, nastojeći zaštititi Zlatni rog sjeverne strane (što je bio logičan i jedini mogući pristup), razapeli željezni lanac preko Bospora.
Presudnu je ulogu u osvajanju grada imao "najveći top na svijetu", koji je na više mjesta probio gradske zidine. To je oružje Mehmedu prodao mađarski najamnik. On je, iako gorljivi pristaša kršćanstva, stigao na obale Bospora s namjerom da top ponudi Bizantincima. No, snaga novca pokazala se jačom od vjere: shvativši da mu Bizantinci ne mogu platiti, okrenuo se bogatijima – muslimanima.
Najveći i najslavniji grad na svijetu bio je tada gotovo opustošen, opterećen dugovima, osiromašenog stanovništva i općeg propadanja koje je uslijedilo nakon što su ga tijekom Četvrtog križarskog rata zauzeli navodni kršćanski saveznici. Umjesto da nastave prema istoku i potisnu nevjernike iz Palestine i Sirije, križarima je bilo lakše opljačkati Carigrad i držati ga pod svojom kontrolom više od pola stoljeća.
Nakon trodnevnog pljačkanja gradskih četvrti koje su prethodno pružale otpor (što je bio tradicionalni osmanski običaj), Mehmed je ušao u crkvu Svete Sofije. Prema predaji, prije nego što je prošao kroz teška vrata, posuo je glavu pepelom u znak poštovanja prema tom izvanrednom zdanju – tada najvećoj kršćanskoj crkvi na svijetu.
Ipak, to poštovanje nije ga spriječilo da je pretvori u džamiju i tako prekine tisućljetnu tradiciju. Podignuta između 532. i 538. godine po nalogu cara Justinijana, crkva je trebala proslaviti Boga i obnoviti sjaj Rimskoga Carstva. Od 1934. do 2020. služila je kao muzej. Dana 10. srpnja 2020. ukidanjem odluke iz 1934. ponovo je proglašena džamijom.
Poznata i kao Crkva Svete Mudrosti, Aja Sofija sagrađena je na mjestu starije bazilike (uništene u pobuni) iz doba Teodozija, koja je pak bila podignuta na ostacima helenističkog akropolja. Izgradnju su vodila dvojica grčkih arhitekata – Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta – a projektirali su je kao spoj ranokršćanskih bazilika i carskih palača. Kupola, tadašnje građevinsko čudo, izgrađena je pomoću šupljih opeka od porozne i lagane gline uvezene s Rodosa.
Za unutarnje uređenje korišteni su dragocjeni materijali, a Justinijan je naručio niz mozaika koji su zbog svoje raskoši izazvali spor između Crkve i države. Neki crkveni krugovi držali su da su realistični prikazi koji sjaje od zlata bogohulni, pa su tražili njihovu zamjenu skromnijim prikazima. Međutim, državne vlasti, uz podršku građana koji su se okupljali oko zdanja, usprotivile su se tome. Mozaici su preživjeli tu bitku, no mnoge su kasnije uništili muslimanski ikonoklasti.
Od sačuvanih mozaika (restauriranih nakon uklanjanja sloja vapna nanesenog za vrijeme Osmanlija), najvažniji su Deisis (Krist između Bogorodice i Ivana Krstitelja na južnoj galeriji), Krist Pantokrator iznad trećih vrata i portreti svetaca na gornjim galerijama, koje su tada bile namijenjene ženama.
Za Osmanlije, Aja Sofija bila je i uzor i izazov. Izgradnja džamije koja bi joj mogla parirati po veličini i raskoši bila je imperativ već od vremena Mehmeda II, no trebalo je proći više od stotinu godina osmanske vladavine da se to ostvari. Sultan Sulejman Veličanstveni angažirao je janjičara i vojnog genija Sinana da na uzvišenju iznad Zlatnog roga sagradi džamiju posvećenu vladaru. Sinan, koji je prethodno nadgledao restauratorske radove u Aja Sofiji, postao je opsjednut tim zdanjem.
U želji da nadmaši "Grke", između 1550. i 1557. godine izgradio je Sulejmanovu džamiju (Süleymaniye Camii), monumentalnu građevinu savršene geometrijske ravnoteže, skladnog odnosa svjetla i sjene, te profinjene dekoracije. Na njezinim su se uglovima uzdizala četiri vitka minareta. Druga džamija koja je parirala Aja Sofiji bila je Džamija sultana Ahmeda, sagrađena početkom 17. stoljeća nasuprot nekadašnje kršćanske crkve. Zbog zidova obloženih plavim pločicama iz Izmita (nekadašnje Nikeje), postala je poznata kao Plava džamija.
Istanbul obiluje i drugim spomenicima osmanskog doba, među kojima su najznačajniji palača Topkapi, Veliki bazar sa svojim hanom (karavan-sarajem) i brojne gradske džamije. Ipak, UNESCO-ova pažnja usmjerena je ponajprije na starije spomenike iz vizantijskog razdoblja, kojima je potrebna temeljita restauracija. Ti su spomenici svjedočanstva duha grada koji je, tijekom svoje duge povijesti, doživio procvat i propast mnogih civilizacija. No, grad koji je kroz stoljeća nosio imena Konstantinopol, Carigrad i Istanbul, uvijek se znao uzdići iz pepela – svaki put još veličanstveniji.
Savršen primjer tog kontinuiteta, ali i upozorenje vladarima, jest drevni Hipodrom, danas prostrano šetalište između Aja Sofije i Plave džamije. Ispod njega se nalaze poznati rezervoari koji su za vrijeme opsada opskrbljivali grad vodom. Hipodrom je izgradio car Konstantin, a njegovu sredinu krasi grčki stup koji je 330. godine prenesen iz Apolonova hrama u Delfima. Taj je prostor ubrzo postao glavno okupljalište građana – i to je ostao do danas.
U vizantijsko doba ondje su se održavale utrke bojnih kola, čiji su ishodi često izazivali pobune s političkim posljedicama, ponekad i carevu smjenu. Stoljećima kasnije, 1826. godine, u vrijeme nemira i propasti Osmanskog Carstva, Hipodrom je bio poprište poznatog masakra janjičara koji je naložio sultan Mahmud II.
O burnoj povijesti i snazi grada svjedoče i obrambeni zidovi sagrađeni u 5. stoljeću radi obrane od kopnenih napada. Sastoje se od 96 kula i 24 vrata, od kojih je 11 bilo zaštićeno utvrđenjima za nadzor. Zidove su srušili križari, a kasnije i moćni top Mehmeda II. Unatoč tomu, bili su obnavljani i održavani sve do 19. stoljeća kada su postali suvišni i prepušteni propadanju. Restauratorski radovi započeti 1980-ih izazvali su brojne prijepore zbog odstupanja od izvornog izgleda, piše Myrela.
U posljednjim desetljećima Istanbul je doživio eksplozivan demografski rast i danas broji više od 15 milijuna stanovnika, uz nekontrolirani urbani razvoj. Mnogi drevni arhitektonski dragulji danas su okruženi siromašnim četvrtima novopridošlica, a njihovo očuvanje postaje hitan zadatak. Jedan od takvih primjera je i manastirski kompleks Krista Pantokratora iz 12. stoljeća, koji uključuje tri crkve s profinjenim mozaicima i koji je 200 godina služio kao carska crkva. Nakon osmanskog osvajanja pretvoren je u medresu, zatim u džamiju (Zeyrek Camii), a i danas ima religijsku funkciju. UNESCO ga je uvrstio među stotinu najugroženijih spomenika na svijetu.
