Jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara Vlaho Bukovac rodio se na današnji dan prije 170 godina, 4. srpnja 1855. u Cavtatu.
Na talijanskom se jeziku njegovo ime i prezime izvorno pisalo Biagio Faggioni, a promjena prezimena u Bukovac ozakonjena mu je tek u kasnim tridesetim godinama života. Bukovac je stvarao u Zagrebu, Pragu i Parizu, a smatra ga se začetnikom hrvatske moderne.
Mladi Bukovac se amaterski počeo baviti slikarstvom u SAD-u, gdje je boravio sa stricem, a nakon povratka u Hrvatsku financijski ga je pomogao biskup Josip Juraj Strossmayer koji ga šalje na studij slikarstva u Pariz, gdje studira na École des Beaux-Arts u klasi Alexandrea Cabanela.
Godine 1880. otvara atelje u Parizu gdje pod pseudonimom slika portrete pripadnika visokog društva. Radi (pod pseudonimom Paul Andrez) portrete pripadnika visokog društva za trgovce umjetninama ("Vicars Brothers" u Londonu) i sliku Isus prijatelj malenih (Mention honorable na Salonu 1888) za engleskog industrijalca i kolekcionara Samsona Foxa.
Uz to redovito posjećuje domovinu gdje radi čuveni portret svog mecene Strossmayera. Na nagovor Franje Račkog i Izidora Kršnjavog seli se u Zagreb te se uključuje u hrvatski umjetnički život i pokreće mnogobrojne projekte i institucije.
Tada nastaju njegova dva najpoznatija djela: Hrvatski narodni preporod iz 1898. (koji se danas nalazi na svečanom zastoru HNK u Zagrebu) te monumentalni Gundulićev san. Ostala njegova djela prožeta su povijesnim motivima, a slika portrete i pejzaže.
Nakon sukoba s Kršnjavim, Bukovac seli u rodni Cavtat, a zatim u Beč. Iz Beča odlazi u Prag gdje je imenovan profesorom na Akademiji i na toj poziciji ostaje do kraja života.
Godine 1908. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih umjetnika "Medulić" u Splitu. Od 1900. počasni je član češkoga umjetničkoga društva Jednota umělců výtvarných, od 1905. Srpske kraljevske akademije, 1913. postaje dopisni član Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a 1919. počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU).
Njegove slike se odlikuju slobodnim duktusom, otvorenim i prozračnim bojama koje odaju umjetnikov suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse (Moje gnijezdo, 1897).
Kombinacijom glatkoga namaza i gustih impasta Bukovac slika velike naručene kompozicije (Gundulićev san, 1894; zastor Hrvatskoga narodnog kazališta s temom hrvatskoga narodnog preporoda, 1895), zatim aktove (Magdalena, 1898) te, najviše, portrete (Celestin Medović, 1894; Autoportret u bijeloj košulji, 1897).
Krajem zagrebačkoga i u cavtatskom razdoblju radi pod utjecajem secesije (Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898; Dante na obali, 1900). Tada se u njegovim slikama pojavljuje crtičav potez postimpresionista (G. Segantini), koji osobito dolazi do izražaja u ciklusu aktova nastalih oko 1908 (Probuđena) i koji se zadržava u cijeloj praškoj fazi (Ružičasti san, 1916).
Vlaho Bukovac, koga se danas smatra najpopularnijim hrvatskim slikarom, preminuo je 23. travnja 1922. u Pragu od posljedica moždanog udara.
