Omera Hodžića poznajem dvadeset pet godina. Za njega mogu reći da je jedan od najhrabrijih i najinteligentnijih likova koje sam upoznao u životu, a usput – dobar je košarkaš, izvrstan hip-hop autor i najbolji stand-up komičar u BIH.
U posljednje vrijeme je i voditelj podcasta, točnije nelicencirani terapeut čiji su gosti zapravo – pacijenti (ili je obrnuto). Pa krenimo od sljedećeg Omerovog nastupa...
Bljesak.info: Pozdrav Omere, kako si? Molim te, odmah na početku, najavi svoj sljedeći show u Mostaru!
Ćao brate. A eo. Ti?
U srijedu 2. srpnja u 20:30 nastupam u Fabrici Coffe, ulica braće Fejića 30, u dvorištu. To je sad već nekako tradicija. Svako ljeto već nekoliko godina unazad tu nastupam barem jednom. Čim dođe lijepo vrijeme teško je ljude natjerati unutra. Zato ću još jednom naglasiti ugodan ambijent bašte Fabrike Coffe. Što ne znači da na momente neće biti neugodno.
Inače, radim svoj “Na Licu Mjesta” show. To znači da publika karte preuzima besplatno, a plaća ih tek na kraju. Onoliko koliko sam bio smješan. Jer improviziram cijelo vrijeme i ne mogu im ništa obećati. Za detalje oko preuzimanja/rezervisanja karata zamolio bih publiku da se jave/odu u Fabriku Coffe.
Usput, hvala na lijepim riječima i prilici da se besramno samopromoviram. Nadam se da će se zakuhat u komentarima kako bi članak bio što čitaniji.
Bljesak.info: Kako se osjećaš nakon trinaest godina karijere. Iza tebe je preko tisuću nastupa, milijun kilometara, mnogo projekata – pored Omera, ima li umora? Kako i što dalje? Ne mislim na Treći svjetski rat, nego kako dalje vidiš svoj posao, šta novo pripremaš?
Osjećam da riječ “karijera” zvuči pretenciozno. Pogotovo prosječnom našem sugrađaninu. Mostarac, kad pročita da neko ima karijeru, dobije neutaživu potrebu da tom nekom objasni da je nema. Znam po sebi. Ja da ovo čitam i vidim da neko iz mog grada ima nekakvu karijeru isto mi ne bi bilo dobro. U najmanju ruku ne bi došao nikada takvom nekom na nastup. Jed Mostarca je nasljedna i neizlječiva bolest. Tako da ne bih rizikovao tu istu “karijeru”, reći ću da se već trinaest godina bavim komedijom.
A ima li umora? Znaš kako kažu: ju kent spel humor vitaut umor. Naravno, ne žalim se. Sretan sam da mi ovo može biti profesija. Najsretniji sam kada nastupam. Izvođenje stand-up komedije pred publikom na najrazličitijim mjestima je nešto što bih želio raditi svakodnevno do kraja svog života. Svi drugi projekti su tu kako bi privukao ljude na svoje nastupe. Tako da… Dođite na neki od nastupa u nastavku moje cjeloživotne turneje.
Bljesak.info: Nedavno si pokrenuo podcast ''Nelicencirani terapeut'' kojeg si najavljivao prije više od godinu dana. Epizode izlaze svakog ponedjeljka na tvom YouTube kanalu. Otkud ideja za podcast, i je li podcast bio nekakav logičan slijed, ili možda još jedan egoističan potez u tvojoj karijeri, što zbog forme, što zbog tvog opuštanja i davanja pažnje nekom drugom. Koji je krajnji cilj tvoje terapije?
Podcast je nešto što gotovo svi komičari na zapadu prakticiraju kao dodatnu aktivnost svom primarnom zanimanju. Tako da se i meni učinilo kao logičan potez. Kao i sve drugo vezano za posao u kojem se boriš za pažnju ljudi, i ovo je, siguran sam, egoističan potez. Ali, da, ideja je ponuditi publici autentičan razgovor bez forsiranja bilo kakvog prenaglašenog ludila.
Dvije hiljade dvadeset peta je godina, iako ljudi na svijetu ima više nego ikad, čini mi se da su i usamljeniji više nego ikad. Koliko sam shvatio ljudi, kada upale podcast, traže zapravo bijeg od samoće, neku vrstu povezanosti na ljudskom nivou. Znaš ono kad ljudi kažu “da mi je s nekim progovorit”... e pa, kvalitetan podcast emulira razgovor. Nadam se da će i moj to postati.
Ideja za brendiranje podcasta u “Nelicenciranog terapeuta” nastala je jer mi često bliski ljudi kažu da razgovor sa mnom ima terapeutska svojstva. Da im na neki način olakša život. Isti ti ljudi mi kažu da ih razgovor sa mnom jednako i uznemiri. Odatle terapeut, kao i nelicencirani. Također, ima more podcasta po bespućima interneta pa se pokušavam takvim brendingom izdvojiti od ostalih. Uglavnom, otiđite na moj YT kanal, pogledajte, pretplatite se ako vam se svidi i očekujte barem sat vremena sedmično razmjene intruzivnih misli između mene i mog gosta.
Naravno, mi nismo na Zapadu i nema nikakve infrastrukture, u produkcijskom smislu, koju sam ne “izmisliš”. Tako da je bilo potrebno dosta vremena od najave početka tog projekta, do pronalaska saradnika bez čije tehničke podrške podcast ne bi bio izvodljiv. Freelancer_Nu je videoprodukcija koja je zadužena za tehničku realizaciju “Nelicenciranog terapeuta”. Vrlo ambiciozni i pristojni mladi ljudi koji sve što dogovorimo odrade blagovremeno i profesionalno. Tako da, preporuke da ih zapratite ako vam treba bilo šta snimati.
Krajnji cilj je, kao što možete pretpostaviti, vrlo plemenit: Monetizacija YT kanala i još lagodniji život. Moj naravno. Ipak ja imam karijeru.
Bljesak.info: Kakva je trenutna situacija na stand-up sceni u BiH, a kakva u regiji?
Pa u regionu Stand-up komedija već nekoliko godina doživljava svoju ekspanziju. Ove godine se to samo još više potvrdilo kroz niz spektakularnih evenata. Na primjer: Lazaneo je rasprodao Lisinski, Olman je rasprodao Dom sindikata, Vinča je rasprodao… sve!
BiH, kao i u svemu drugom, kaska za ostatkom regiona. Volio bih da imam pokojeg kolegu u svojoj državi.
Bljesak.info: Jako mi je klaustrofobično nazivati te samo standup komičarom, iako je to tvoje primarno zanimanje. Ali radio si na mnogim projektima u najrazličitijim formama – ukratko, ti si umjetnik! Kako publika i pojedinci na našim prostorima najčešće gledaju na tvoju umjetnost, je li se odnos imalo promijenio u posljednjih trinaest godina?
Ha-ha. Iz ovog intervjua se do sada može zaključiti da sam ja “umjetnik” sa trinaest godina “karijere”. Brate moj dragi, šta mi uradi.
Ne znam, ne dopuštam sebi da pomislim da sam umjetnik. Barem ne bez velike doze autorionije. Iako mi imponuje kada me ljudi poput tebe okarakterišu kao takvog. Moji receptori registruju samo da li mi se u datom momentu publika ili pojedinac smije ili ne. U zadnje vrijeme mi se smiju još više nego prije. To je dobro. Za odnos publike i pojedinaca sa mojim likom i djelom mimo toga nemam alate da procijenim. A mislim da me i ne zanima. Ipak sam ja umjetnik.
Bljesak.info: Koliko je provokacija važna, odnosno da li voliš kad osjetiš da u publici ima ljudi s predrasudama, da li ti to predstavlja olakšanje u nastupu, dodatnu motivaciju?
Postoji neka formula za uspješnu šalu. Ide otprilike ovako: u što manje riječi kazati sve informacije potrebne da publika shvati pančlajn.
Predrasude i sterotipi su po svojoj definiciji nešto što je svima poznato. Zato humor često počiva na predrasudama. Na taj način su olakšica. Također, vrlo često su i frustracija. Kada se referiram na neki događaj s početka devedesetih ponekad se publika pravi da ne zna o čemu pričam i kao da niko nikada ovdje nije ubijao ljude.
@omerhodzic0 Sunećenje/obrezivanje je uklanjanje viška kožice iz medicinskih ili vjerskih razloga. Ovo je priča o mom. #standupkomedija #sunecenje#obrezivanje#normala#standupkomedija #omerhodzicstandup #foryoupage #foryou #standupcomedy ♬ original sound - Omer Hodzic
Nepričanje o ratu i njegovim posljedicama je puno više govor mržnje nego stereotipne pošalice o bošnjacima, srbima, hrvatima. Tako da ne dopuštam tu vrstu “pravljenja mahnitim” na svojim nastupima.
Provokacija nije nužna. Ali eto, mene privatno jako zabavlja da provociram.
Bljesak.info: Koja je najveća razlika između tvog prvog nastupa, zatim, recimo, onog jedanaestog u Ljubuškom, i posljednjeg prije nekoliko dana?
Najveća razlika je u honoraru. Ipak sam ja umjetnik. S trinaest godina karijere.
To je na primjer klasičan primjer provokacije. Ha-ha. A razlika je što na početku nisam znao šta radim i mislio sam da sam najbolji komičar na svijetu. Zapravo sam bio egom opijeni mazlum, najblaže rečeno. Sada znam tačno šta radim, ali se pitam jesam li uopšte komičar. Ne znam šta sam onda zapravo. Reću ti za trineast godina.
Bljesak.info: Moraš li zaista umrijeti da bi se povukla linija i izračunalo, vidjelo i dokazalo je li se u BiH moglo živjeti od stand-up komedije, obzirom da si prvi profesionalni standup komičar u BiH koji isključivo živi od svoje umjetnosti?
Ja mislim da se umrijeti mora. Isto tako mislim da ja nisam osoba koja može odgovoriti na tako jedno konačno pitanje o sebi. Sve što ja mogu uraditi je živjeti ovo što živim i tek onda umrijeti. Kada ja to sve odradim, vi mi javite šta je to moje postanje dokazalo. Nadam se pozitivnom odgovoru.
Bljesak.info: Čini se da je sudbina cijenjenih stand-up komičara, pogotovo onih koji prežive decenije na sceni, ta da postanu filozofi. Jedno vrijeme si se ozbiljno bavio suvremenim problemima, politikom i sociologijom, naravno kroz satiru i komediju, što su po meni istini najbliži načini objašnjavanja. Prvenstveno mislim na Monty Dayton Show. Osjećaš li da polako postaješ filozof? Jesu li te žene počele posmatrati kao velikog mislioca?
Teška je to sudbina, haha. Monty Dayton se nekako desio previše rano, ali ostaje mi posebno važno i s ovim odmakom; bizarno iskustvo. Spomenuo bih i Onomatobleju. To smo radili dok je Abrašević još bio živ. U svakom slučaju ta neka vrsta političke satire mi je prestala biti zanimljiva onog momenta kada sam shvatio da je naša svakodnevna političkodruštvena stvarnost smješnija od bilo čega što ja mogu izmisliti.
Nisam siguran koliko me žene uopšte posmatraju. Kada neka odluči da se druži sa mnom 1 na 1 čim smijeh isčezne kaže mi da sam “težina”. Tako da ću morati smršat. Ili naći nekoga iz svoje kategorije. Primam ponude u vidu reakcije smajli emotikona na moje storije.
Bljesak.info: U tehničkom smislu stand-up komedija i rep jako su slični. Obje forme sadrže ritam i punch, jezik kao osnovni alat dekodiranja stvarnosti i njenog prijenosa u estetiku koja, zavisno od izvođača, ima potenciju da postane umjetnost. Krenuo si iz repa, došao do stand-upa. Kad ćeš se vratiti u rep? Hoću da te pitam, kad će taj album?
Rep je moja prva ljubav. I dalje snimam iz hobija, a fristajlanje je najvažniji dio moje pripreme za stand-up improvizaciju. Rimovanjem nasumičnih riječi iz publike je jedini pripremljen segment u “Na licu mjesta”. Tako završavam nastup. Ali bojim se da nemam muzičke talente dovoljno naglašene da bi se uputio u ozbiljno snimanje rep albuma. Možda jednog dana. Hvala na pitanju!
Bljesak.info: Koliko su stand-up komičari drugačiji od ''običnih smrtnika'', i da li je smijeh fiziološka potreba, kako komičara tako i konzumenta?
A ne znam ja to više. Previše dugo sam Stand-up komičar, zaboravio sam kako je to ne biti. Mogu reći samo da se taj profesionalni zahtjev, koji je još Jerry Seinfild postavio pred sve nas, “profesionalni komičar mora imati smijeh svakih 10 do 13 sekundi” prelijeva s pozornice u privatni život. Tako da meni to jeste fiziološka potreba. Nasmijati ljude. Što ćešće i što intenzivnije nekoga nasmijem to se bolje osjećam. Nadam se da se tako osjeća i publika na nastupu i prijatelji u mom životu.
Bljesak.info: Koliko ti danas treba ''lošijih'' ili manje posjećenih nastupa da se vratiš na početak, u smislu da posumnjaš u sebe, svoju umjetnost, spustiš roletne i buljiš u točku na zidu?
Pa čini mi se da mi uvijek fali da 17 ljudi ne dođe na neki od nastupa kako bi sve nepovratno propalo. Istovremeno imam osjećaj da se takav krah nikada neće desiti. Ne znam, borba sa samim sobom je najteža. Nadam se da će Fabrika Coffe u srijedu biti popunjena do kraja, pa da još neko vrijeme nemam odgovor na ovo pitanje.
Sve što radim je usmjereno ka tome da postanem što bolji komičar. Nadam se da će ta posvećenost nastaviti dovoditi ljude na moje nastupe. Život koji sada živim omogućavaju direktno ljudi koji kupuju karte. Znači, jedina razlika između nekoga sa F dijagnozom, koji priča svoje ludosti, i mene je u tome što neko plati da mene sluša. Dakle, moram imati publiku. Zato bih volio da u ovim rijetkim trenucima svoje ozbiljnosti naglasim “fanovima” da nemam loše namjere kada nekoga od njih uvrijedim. Ali ako se uvrijede, ne moraju ni dolaziti.
Nadam se da ću se za još trinaest godina bavljenja komedijom pomiriti s činjenicom da sam “umjetnik” s dvadeset šest godina “karijere”.
Vidimo se okolo!
BONUS VIDEO:
