Koraljko Greben: Susret odbačenih na grebenu ljubavi

Što ostaje kada se život raspadne na komade? Na koraljnom grebenu Koraljka Grebena ništa nije doista otpisano. Napuklo drvo, zahrđali metal i odbačeni predmeti progovaraju o ranama, ljubavi, samoći i borbi da ostanemo svoji. Od onoga što je slomljeno nastaju novi svjetovi, vođeni potrebom da sastavimo nešto svoje – s pričom, kontinuitetom i novim smislom.

Upravo takav prostor susreta nudi „Grebenaž“, samostalna izložba Jelenka Ujdura, poznatijeg kao Koraljko Greben, postavljena u Galeriji Gradskog kulturnog središta u Metkoviću. Riječ je o njegovoj najvećoj izložbi dosad, s 39 radova, koja se može pogledati do 2. rujna, od 7 do 13 sati.

Poput koraljnog grebena, gdje različiti organizmi grade zajedničku cjelinu, tako i Grebenova umjetnost povezuje ono što je nekoć pripadalo različitim svjetovima. Staro drvo s ušća Neretve, metal, alati, kućanski predmeti, žica i drugi odbačeni elementi napuštaju svoju prvotnu funkciju i dobivaju novu ulogu. Rende više ne riba, četka ne farba, kanta ne drži vodu. Njihova uporabna vrijednost nestaje, ali njihova prošlost ostaje.

Upravo iz te prošlosti Greben gradi svoje skulpture. Ne skriva pukotine, ogrebotine, hrđu i patinu, nego ih pretvara u likovni jezik. Materijal nije samo sredstvo od kojega nastaje skulptura; on postaje njezino sjećanje. Njegove figure zato djeluju kao bića sastavljena od tuđih života. U njima se susreću funkcija i simbol, odbačeni predmet i umjetnički objekt, humor i ozbiljnost.

Čovjek koji puca po šavu

Ta se poetika posebno snažno otvara u radu „Puk Nut“, gdje materijal prerasta u duboko egzistencijalnu priču. Mornar, prepoznatljiv po plavo-bijeloj prugastoj majici, tetovažama i žutoj kapi, postaje arhetip čovjeka s mora, ali i čovjeka koji plovi pučinom vlastitog života.

Napravljen od drveta, akrilnih boja i gume od bicikla, Puk Nut na put kreće s nadom, ali i s neizvjesnošću. Uz njega se pojavljuje „Ajkula“, metafora opasnosti koje vrebaju ispod površine. More tako prestaje biti samo more i postaje slika života: nepredvidivog prostora u kojem čovjek nikada ne zna što ga čeka.

Napuklo drvo Puk Nutova tijela zato nije samo konstruktivni element. Pukotina postaje znak unutarnjeg stanja. Čovjek doslovno puca po šavu, ali ostaje uspravan. Kao da tijelo više ne može sakriti ono što je život u njega upisao.

Iz te se pukotine rađa i jedna jednostavna, ali teška istina: čovjek ne puca zato što je slab, nego zato što predugo nosi teret. Ipak, pukotina ne mora značiti kraj. Može biti i dokaz da je nešto preživljeno.

S tom se mišlju, ali u lakšem i duhovitijem tonu, nastavlja rad „Nije ljubav biciklo“. Šaljiva dosjetka prerasta u iskustvenu mudrost: bicikl možeš posuditi, popraviti ili ostaviti po strani, ali s ljubavlju ništa nije tako jednostavno. Kada se ljubav „pokvari“, ne može je se tek tako zamijeniti. Upravo zato čovjek najdublje ranjiv postaje ondje gdje mu je najviše stalo.

Žena koja ostaje

Ako je Puk Nut priča o onome koji odlazi, prirodno se nameće pitanje onoga tko ostaje. Svaka plovidba podrazumijeva nekoga tko čeka, no Grebenova žena nije samo žena koja čeka muškarca. Ona plovi vlastitim prostorom neizvjesnosti – između pripadanja i slobode, između vlastitog izbora i uloge koju joj društvo nameće.

To je osobito vidljivo u radu „Ivanka, žena žirafa“, nadahnutom ženama tajlandskog plemena Karen s prstenovima oko vrata. Ovdje tijelo postaje mjesto susreta osobnog i kolektivnog. Prstenovi mogu biti znak ljepote, identiteta i pripadnosti, ali istodobno nose i težinu društvenog očekivanja.

Ivanka tako prerasta vlastitu priču i postaje slika žene koja pokušava pripadati, a da pritom ne izgubi sebe. Pripadanje daje korijen, ali ponekad može postati i okov.

Sličnu napetost nosi i „Kraljica Marie Antoinette“, kojoj je umjesto glave postavljen zahrđali metal nalik škarama. Asocijacija na giljotinu prizor pretvara u simbol konačnog reza, društvenog suda i sukoba između nametnute uloge i vlastitog identiteta.

Tako se, od Ivanke do Marie Antoinette, provlači isto pitanje: koliko smo zaista ono što sami biramo, a koliko nas oblikuju uloge koje su nam drugi namijenili?

Ljubav s oštrim zubima

A upravo od pitanja identiteta put vodi prema onome što nas najviše određuje u odnosu s drugima – ljubavi. U radu „Ljubav“ dvije figure sjede leđima okrenute jedna drugoj. Ne dodiruju se, ali ni ne odlaze. Između njih ostaje odnos koji je ranjen, ali nije nestao.

U „Ljubavi II“ i „Ljubavi III“ ta se napetost dodatno zaoštrava. Muške i ženske figure bez klasičnih crta lica imaju crne otvore ispunjene oštrim, zvjerskim zubima. Kao da su riječi nestale, a ostao samo nagon – potreba za blizinom pomiješana sa strahom od povrede.

Kada su figure smještene u drvenu gajbu, prostor blizine postaje i prostor zarobljenosti. Ljubav je istodobno mjesto susreta i mjesto nemogućnosti da se do drugoga dopre.

Zubi pritom nisu samo prijetnja. Mogu biti i obrana. Čovjek koji je jednom bio povrijeđen uči kako uzvratiti, ali upravo tu nastaje opasnost: onaj koji se štiti od tuđih zuba može i sam postati onaj koji ranjava.

Zato je ljubav u Grebenovoj umjetnosti paradoks. Ono što nas najviše povezuje može nas istodobno i najdublje udaljiti.

Od rogova do snage

Iz te priče o ranjavanju prirodno proizlazi i pitanje što učiniti s onim što nam je ostalo. U radu „Irvas Jelenko“ rogovi postaju znak poniženja i osjećaja da nas je izigrao netko kome smo vjerovali. No Greben ih pretvara u – grablje.

U toj duhovitoj transformaciji krije se možda jedna od najljepših poruka izložbe: ono što nam je život namijenio kao teret možemo pokušati pretvoriti u alat kojim ćemo izgraditi sebe.

Rogovi tako više nisu samo znak poraza. Postaju sredstvo rada. Kao što zemlja ne daje plod bez obrađivanja, tako ni čovjek iz vlastite nutrine ne može iznjedriti nešto vrijedno bez rada na sebi.

Sličnu snagu nosi i monumentalna kubistička glava japanskog goveda, sastavljena od drvenih blokova. Zakrivljeni komadi drveta postaju rogovi, ali ovdje više nisu simbol srama. Postaju prirodan dio bića, gotovo njegov potpis. Fragmenti više nisu ostaci, nego građevni elementi novog tijela.

Upravo je to Grebenova likovna logika: ne skriva podrijetlo materijala, nego njegovu različitost pretvara u snagu cjeline.

Brod kao slika života

A kada se različiti komadi ponovno povežu u cjelinu, jedan se motiv nameće gotovo sam od sebe – brod. U Grebenovoj poetici brodovi postaju više od prikaza mora. Oni su slika čovjeka koji, nakon svega, ponovno kreće na put.

„Drugi jedrenjak“, načinjen od stare pile, drveta, metala i platna, ne plovi zato što je zaboravio prethodne oluje, nego zato što život traži nastavak. Tragovi materijala postaju tragovi iskustva.

Tu su i „Kud plovi ovaj brod“ i „Leut“ koji povezuju Mediteran i Neretvu, rad i putovanje, ribarenje i preživljavanje, osobno i generacijsko pamćenje. Svaki brod nosi nešto od doma iz kojega je krenuo, nešto od prethodnih generacija i nešto vlastito što će ostaviti onima koji dolaze poslije njega.

Ti brodovi ne plove prema savršenom svijetu. Plove kroz život kakav jest – grub, nepredvidiv, ponekad prljav i težak, ali stvaran.

More života ne možemo ukrotiti. Možemo samo naučiti ploviti.

Ranjivost kao oklop

No plovidba ne znači samo kretanje naprijed. Ponekad nakon oluje čovjek najprije mora naučiti kako se zaštititi. U „Gladijatoru“ Greben oblikuje figuru koja je naučila sačuvati ono što je preostalo. Metalna kaciga, drveni rogovi i bakreni oklop stvaraju sliku čovjeka koji je prošao kroz ono što ga je moglo slomiti.

Ipak, oklop ima svoju cijenu. Štiti, ali istodobno otežava dodir. Čovjek koji se jednom duboko povrijedio može naučiti štititi se toliko dobro da više ne zna kako se otvoriti.

Tu se Greben ponovno vraća središnjoj temi izložbe: čovjek se cijeloga života pokušava sastaviti između želje da bude blizu drugome i potrebe da sačuva sebe. Najveći izazov možda nije pobijediti drugoga, nego nakon svega što nas je ranilo ostati svoj, a pritom ne izgubiti sposobnost da volimo.

Humor kao oblik slobode

U toj ravnoteži između boli i snage posebno mjesto zauzima humor. On kod Grebena nije tek ukras njegovim skulpturama, nego važan dio njihove filozofije.

Greben se ne smije životu zato što život nije ozbiljan, nego zato što zna da mu humor može oduzeti dio moći. Njegove skulpture ne bježe od boli, ali joj ne dopuštaju da bude posljednja riječ.

U tome ima i doze samoironije. Naučiti se nasmijati, ponajprije sebi, jedan je od najiskrenijih oblika slobode. Život ne možemo uvijek promijeniti, ali možemo promijeniti način na koji ga nosimo.

Zato „Grebenaž“ nije samo zbirka skulptura nastalih od odbačenih predmeta. To je priča o čovjeku koji se nakon životnih lomova ponovno sastavlja. O predmetima koji dobivaju novi život, ali i o ljudima koji iz vlastitih pukotina pokušavaju izgraditi nešto novo.

Na Koraljkovu grebenu ono odbačeno više nije otpad. Postaje uspomena, tijelo, brod, oklop, ljubav, rana, šala – a prije svega nova mogućnost.

Možda je upravo to najvažnija poruka ove izložbe: ne možemo uvijek birati što će nam se dogoditi, ali možemo birati što ćemo učiniti s onim što nam ostane.

Ponekad od ostataka napravimo brod. Ponekad oklop. Ponekad grablje. A ponekad se samo nasmijemo i nastavimo dalje.

I možda upravo u tome leži sloboda.