Za Koraljka Grebena znam odavno. Pratim njegov rad, što online, što dok ispijam pivo ljeti na ušću Neretve, ili ''slučajno'' svratim do kluba Azimut u Šibeniku gdje su njegovi radovi u stalnoj postavci... Na nedavno otvorenoj izložbi u galeriji Rezon u Mostaru konačno sam se sreo s ovim čovjekom i to je bio odličan povod za razgovor.
Odmah na početku da kažem: Koraljkova izložba u Mostaru otvorena je još svega nekoliko dana i sve one koji je nisu vidjeli pozivam da to pod hitno učine, kao i da navrate u subotu (12. travnja) u 13 sati u prostorije Udruge Rezon, na razgovor s umjetnikom i prezentaciju njegovog rada. A sad, ćao Koraljko...
Bljesak.info: ... i dobro došao nazad u Mostar. Tvoji radovi su ovdje, kako oni u Rezonu na posljednjoj izložbi ''Mutatio Trabea'', tako i oni koji su malo duže s nama – na ulicama Mostara. Hvala ti na tome! Kako je bilo na otvaranju izložbe i od kada traje tvoja veza s ovim gradom?
Greben: Ćao i hvala, hvala. Na otvaranju mi je bilo zanimljivo i super. Kad sam dan, dva nakon izložbe pregledavao fotke, osjećaj od te večeri mi se samo dodatno potvrdio. Sve se vidi na mom licu. Došli su prijatelji iz doline, Mostara, kolege umjetnici, a najdraže mi je bilo sto sam uspio okupiti Jelu i naših troje djece. Bilo je i nekih novih lica. Jako sam zadovoljan kako je sve ispalo što se tiče suradnje s curama iz Rezona i samog postava u galeriji. Isprika ako nekome tu večer nisam uspio pružiti ruku ali sve u svemu super.
Ljubav između Mostara i mene traje još od moje prve izložbe fotografija u Abraševiću koja je bila, čini mi se 2016. godine. Nakon toga sam u par navrata sudjelovao na Street Art Festivalu, a recimo da sam najponosniji sa instalacijom osam stiropornih krakova koji su nekoliko godina stajali u sklopu zida na ulazu u Abrašević.
Na neki način simpatija počinje i ranije kad smo u zlatno doba Abraševića često dolazili na svirke ili recimo kad sam kao mali operirao krajnike u mostarskoj bolnici.
Bljesak.info: Radiš u raznim tehnikama, ipak kada bih tvoj rad morao opisati nekome ko ga ne poznaje, sročio bih to u jedan pojam – Mediteranska assemblage skulptura. Možda sam totalno promašio, i zato mi reci kako je tekao (a i dalje teče) tvoj stvaralački put, od čega si krenuo, dokle si stigao, i šta ti zapravo radiš?
Greben: Sviđa mi se pojam Mediteranski assemblage. Pitaš kad sam krenuo. Krenuo sam ja puno ranije od Grebena. Majka mi je rekla da sam još kao mali volio nešto radit s rukama. Lijepit, bojati, sastavljati i popravljati. A da bi nešto popravio, moraš to ponajprije srušiti (hahaha).
Znam da bi u osnovnoj školi na likovnom uvijek znao napraviti rad više, a u srednjoj sam krenuo zatezati platna i eksperimentirati sa glinom, staklom, silikonom. Na travnjaku iza kuće dan danas imam dvi veće drvene skulpture koje su stare cca 25 godina. Imao sam potrebu ovo kazati čisto da se zna di je početak, a vidjet ćemo di će biti kraj.
Kad sam krenuo stvarati pod pseudonimom Koraljka Grebena, nisam planirao da će sve to postati ozbiljnije. Nisam ciljano razmišljao o tome, kao, ej sad ću ja ići u tome smjeru. Meni je bilo bitno da stvaram, i da to neko svoje slobodno vrijeme provodim u radu takve vrste. Pa mislim, godinama prije sam se bavio i glazbom. S druge strane, u početku priče oko Grebena sam imao ciklus minijaturnih replika starih kamenih kućica i ribica od palminih grana. To su više bili suveniri, ali opet se prožima taj dalmatinski duh. Potvrda su i murali dalmatinskih velikana koji već godinama ukrašavaju prostor Kiteboard Komin bara na ušću Neretve.
Uostalom, manje više svi murali su opet povezani s morem, vodom. Prvenstveno mislim na hobotnicu, iako su tu i ribe, lignje, meduze. Ne znam sad više kad i kako je došlo do sastavljanja odbačenih, potrošenih i ruzinavih stvari. Jednostavno je moralo doći do toga jer volim vidjeti tu potrošenost i prolaznost.
Ne zanima me ljepota i sjaj novih stvari. Takav sam i u drugim stvarima. Kada kupim novi komad odjeće ili tenisice, jedva čekam da ih vrijeme malo potroši. Kada smo prije 25.godina sređivali dnevni boravak u kući, nagovorio sam pokojnog Ćaću da na jedan zid lijepimo grube, sirove kamene ploče. Opet sam time nekako postarao prostor. Eto.
Bljesak.info: U Mostaru si, osim skulptura, izložio i fotografije. Ipak, jedno tvoje veliko djelo, na kojem tešeš kritiku, satiru i tragikomediju, je tvoj Instagram profil? Da li znaju tvoje skulpture da ih nakon fotografisanja objavljuješ javno i kakve su reakcije na poruke koje nose tvoji online radovi?
Greben: Da. Kad sam počeo objavljivati na društvenim mrežama, u početku fotografije radova, pa manipulacije sa fotografijama, skroz je spontano došlo do kritike i osvrta na društvena događanja. Imao sam potrebu reći javno svoje mišljenje o nekim stvarima, a često sam kroz sve provlačio neki moj osobni momenat koji je bio ili se trenutno događa.
Nije tu bilo neke velike mudrosti. Mislim da sam više probio taj osjećaj stida i srama o onome šta će ljudi kazati. A mene nakon slikavanja u haljini ili škartoca na glavi, baš i nije bilo puno briga. Svašta se o meni pričalo i uglavnom je bila istina. Hahaha...
Po reakcijama publike bi rekao da im je odgovarao taj način šale i ruganja, a ja sam se ustvari, i kad su (teške boje bile u pitanju), cijelo vrijeme zabavljao.
Bljesak.info: Da li razmišljaš o nekoj megalomanskoj skulpturi, recimo na ušću Neretve ili u Mostaru (ili bilo kojem trećem mjestu na planeti) koja će se vidjeti iz automobila i vozačima barem na tren pružiti putokaz u dobrotu, baš onako kako tvoje skulpture inače i djeluju, barem na mene?
Greben: Bilo je nekih razmišljanja o radu većih dimenzija. U Šibeniku je bio plan raditi velikog kita Špiru, sa stomakom punim plastike. Bili smo krenili u nekakva skiciranja i pregovore. Rad je naravno trebao biti vani u javnom prostoru. Nekad planovi propadnu zbog manjka financija ili vremena.
Ova priča nije propala. Jednostavno smo stali zbog niza drugih okolnosti. Vjerujem da se to može realizirati kada bude vrijeme. Kada pričam u množini, mislim na sebe i ljude ispred Azimuta. Drago mi je da skulpture tako djeluju na tebe, i fala ti.
Bljesak.info: Nekoliko je čestih motiva u tvojim radovim: hobotnica, nosorog, avion, brod i stvorenja koja imaju pipke ili krila. Jesu li to simboli slobode tvoga bića?
Greben: Zanimljivo pitanje. Ne znam. Moguće da jesu. Trebalo bi pitati nekog doktora, vrača, stručnjaka. Sloboda mi je jako bitna. Nije uvijek bilo tako. Puno sam puta čuo da sam preslobodan, a s druge strane mi se čini da se često sputavam.
Bljesak.info: Koliko ti znači (ako uopće znači) Toma Bebić? Kada slušam njegove pjesme često pomislim na tvoje radove i čini mi se da imate sličnu poetiku koju je on provlačio kroz glazbu, a ti kroz likovnost. Inače, da li si imao neke uzore u radu?
Greben: Godi mi kad me usporeduješ s Tomom. Nisam o tome do sada razmišljao. Znači mi i mogu te negdje u glavi razumjeti da te na neki način asociram na njega. Nego, imam super priču oko njega.
Prije, nemam pojma koliko godina sam na Ušću naletio na stari drveni poluraspadnuti brod i od njega napravio nekoliko brodova nazvavši ih leutima. Znao sam za Tomu, njegov opus i pjesmu Leute moj i to je bilo sve. Naravno da sam objavio rad na društvenim mrežama. Nakon nekog vremena me kontaktirala Tomina kćer Varja i kupila brod svojoj unuci koja se zove Leuta.
Meni je tu bilo puno simbolike i baš sam jako sretan kako smo svi skupa zatvorili jedan životni krug. Mislim na Tomu, Varju, Leutu i sebe.
Nakon toga sam radio njegov mural u sklopu ciklusa dalmatinskih velikana gdje je u društvu velikog Olivera i Dina Dvornika.
Lani smo Jela i ja u dva navrata bili na koncertima Ane Paške koja također spominje Tomu i koju također publika uspoređuje sa njim. Ne bi pretjerivao ali Paška mi ima taj super opičeni izričaj i jako mi se sviđa šta ona radi i kako vidi stvari. Ako budeš imao priliku obavezno otiđi na njen tretman, kako ona kaže za svoje nastupe u salonu za uljepšavanje duše.
Tek usput, glazba mi je jako bitna u životu. Dok stvaram i inače.
Glede uzora, ne znam. Samo znam da sam prije pešes godina u Zagrebu doživio retrospektivnu izložbu Vaska Lipovca. Prvi puta sam išao sa dvoje prijatelja, Kristinom i Igorom. Bio sam oduševljen, kao i oni, šta je čovjek uspio izvući iz raznih materijala. Onda sam nakon dva dana prije povratka u dolinu otišao još jednom. Ovaj put sam bio sam. Rekoh da vidim da li je osjećaj od prije par dana realan ili sam jednostavno bio dobre volje. Osjećaj je naravno bio isti.
Nakon toga sam radio ciklus skejtera i na neki način omaž Vasku Lipovcu.
Bljesak.info: Možeš li nam ukratko objasniti tko je Jelenko Ujdur i zašto će ostati anoniman i nakon što nam objasniš tko je on?
Greben: Ovo mi je najteže pitanje do sada. Pokušat ću odgovoriti. Ponekad pomislim da je pomalo šizofren ovaj odnos Grebena i Jelenka. Imam osjećaj da Greben ustvari često sebi dozvoli sve ono što se Jelenko boji ili ne usudi. Sa druge strane je to sad već toliko isprepleteno, i čini mi se da je to jedna simbioza koja mene Jelenka raduje i drži u ovim preludim vremenima. Ja sam ustvari neozbiljno ozbiljan sin, suprug, otac i djed.
Bljesak.info: Vodio si radionice s djecom, koliko ti znači suradnja s pravim genijalcima?
Greben: Kad sam počeo sa radionicama tzv. Grebeonicama, u suradnji sa ljudima iz gradskih knjižnica iz Vrgorca, Ploča, Opuzena i Metkovića, sam počeo sa idejom da maknemo djecu od malih ekrana i istražimo dječju kreativnost. Uvijek smo naravno reciklirali. Bilo je sa malim ljudima baš dobrih momenata. Na kraju sam radionice radio u Dubrovniku i Hvaru. Nakon svega sam poslao prijavu za MDF, 64. Međunarodni dječji festival u Šibeniku i upao. Mislim da je to bila cca. 15-a radionica.
Planiram se ponovno prijaviti a uskoro bi trebao u sklopu svog trenutnog posla, uraditi nekoliko radionica sa djecom sa posebnim potrebama. Svjestan si da sam i ja kroz radionice sa djecom dobivao a meni se činilo da samo vraćam dug za neka vremena koja sam propustio. Kužiš?
Bljesak.info: Naravno da kužim, ali, kad stvaraš, da li imaš osjećaj da vrijeme stoji, ili barem usporava, iako se, na primjer, dan smrkava i uskoro moraš prekinuti s radom? Ukratko, imaš li planove za buduće usporeno vrijeme?
Greben: Planovi su dobrodošli. Nekako sam naučio da kad sam uporan, i kada je nešto u mojim mogućnostima realno izvedivo, ako se sve poklopi, ispadne dobro. Nekad i ne.
Vrijeme mi zadnjih godina leti, i puno nam se privatnih stvari izdogađalo. I dobrih i loših. Sve mi nekako piči prebrzo i ima istine u tome da kad stvaram zaustavim u glavi tu svakodnevicu. Ne slijepo, ali ipak u procesu rada dok komade odbačenih sastavljam, imam odmak od nje. Pa nije li to predivno. Mislim da ljudi dobrim dijelom zato i stvaraju. Ja da. Sve nakon toga šta mi se događa oko radova je nagrada.
Nešto razmišljam da nakon Metkovića, Ploča, Šibenika, Mljeta, Rijeke, Zagreba i sad Mostara, napravim izložbu u Osijeku. Imam započete pregovore. Možda čak i ove godine, ali pomalo. Imam nešto i narudžbi koje bi preko ljeta trebalo ispoštovati, nekih većih zahvata po kući, i tako. Ljeti već po navici manje stvaram kad pričamo o skulpturama. To bi ovo ljeto volio promijeniti. Volio bih u Opuzenu ove godine napraviti mural. Nisam zadnje dvi godine. I tako, vidjet ćemo.
Za kraj ili početak, kako god, pozivam ljude sad u subotu (12. travnja) od 13 do 16 sati na druženje u Rezon.
Tko dođe, popije rakiju, pa prođemo malo kroz izložbu i upoznamo se. Imam instalirat i jedan rad na zid galerije koji će ostati u stalnom postavu. Baš ga namjeravam danas, sutra završiti.
Hvala ti na razgovoru i zdravo svima!
