Komemoracija Toniju Mariću: Hvala ti što si bio dio našeg neba

''Toni, govorit ću ti ovako izravno, kao da si fizički ovdje prisutan među nama, ne kao da si živ, nego zato što stvarno jesi živ'', poručio je ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače na komemoraciji preminulom kiparu Toniju Mariću.

...tješeći one koji su htjeli tebe utješiti

''Privremeno se tvoja duša rastavila od tijela koje je izmučeno bolešću i pritisnuto bolima predano zemlji u kojoj će počivati dok ga onaj koji je uskrsnuće i život ne preobrazi i suobliči ga tijelu svomu slavnomu. Dragi Toni, nije bilo nepoznato da se i u moju kuću uselila zloćudna bolest. Ima li, pitam se, ponekad u ovom našem gradu ijedna obitelj u koju se nije podmuklo uvukla? Kao da čuči u nekom mračnom kutku i samo čeka da ugrabi naše najbolje kćeri i sinove. Kako se uopće boriti protiv takvog protivnika? Takvo nas propitkivanje može dovesti do ruba očaja. To je nemoć koja frustrira.  To je tako kad gledamo ljudskim očima. Ti si ipak hodio i nekim drugim stazama. I onaj svoj šminkarski bijeli BMW vozio si nekim drugim autocestama. Imao si ljekovitu vjeru, puno signala, dobro usmjerenu antenu s direktnim linkom prema gore. Tijelo patnika s bliskim pogledom. U suprotnom, zar bi ti bio u stanju slati onako jasne poruke, tješeći one koji su htjeli tebe utješiti. Evo jedne: 'U Gospoda se uzdam da će sve biti dobro'. Bio si spreman opasanih bokova. Prebirem ovih dana, tko zna koji put, jednostavne riječi, a tako moćne stihove 'Pjesme stvorova' i u njima susrećem tebe. Nije li tvoj život i umjetničko stvaranje stijena koja oživljava pod tvojim prstima, tvoj odnos prema djeci, tvojim učenicama, obitelji i općenito životni stav bio kao jedna velika pohvala svemu stvorenomu'', rekao je Vidović.

Rekao je kako je dan njegova pogreba, ''apstrahiramo li već spomenute ljudske osjećaje, bio jedna fešta, velika proslava tvojeg života''.

Dijete što leži u opanku

''I današnji naš susret tomu svjedoči. Ne znam je li pretenciozno reći da tebi smrt nikako nije mogla nauditi. Bio si čista srca i već sad gledaš lice Božje. Toni. On je ovo dijete što leži u opanku. Ukorijenjen kao hrast, a krošnjom stremi nebu. Eno Tonija šeta alejom rascvalih lipa, gore od Pijeska, sad će na Rondo, pred Kosaču. Za njim hode učenici njegovi. Smijeh i graja ga prate. Toni, ti si živ. Življi no ikad. Nadam se da ću kad dođe moj čas, biti dostojan susresti te u nebeskoj domovini'', rekao je Vidović.

Od Tonija se oprostila i Ines Novak, iz Osnovne škole Antuna Branka Šimića.

''Školskim hodnicima danas nema graje, ne odzvanjaju dječji glasovi… Na usnama je zamro čak i najmanji osmijeh. Tišina. U holu škole tri bijele ruže, svijeća i nasmijana tvoja slika zavijena crnom trakom. Teško nam je danas prihvatiti da te tvoja blaga i plemenita duša morala napustiti, nakon bitke koja je bila preteška za tvoje krhko tijelo. Otišao si prerano, a tišina koja je ostala iza tebe govori više od riječi. Ipak, u svakom kutku ove škole ostaje tvoj neizbrisiv trag. Kao kipar, znao si kako u kamenu prepoznati ljepotu i udahnuti joj život. No, tvoje najveće umjetničko djelo bilo je ono što si svakodnevno činio u našoj školi. S neizmjernim strpljenjem, blagošću i mirom, oblikovao si srca i umove naših učenika, učeći ih da svijet oko sebe promatraju očima ljepote i dobrote. Bio si čovjek kojeg su svi iznimno cijenili i poštovali. Tvoj mir, blagost i predivan, dostojanstven pristup koji si imao prema svakome od nas, ostaju nam kao trajni uzor. Uvijek si bio spreman pomoći bez puno riječi, bez očekivanja, zahvale i potrebe da se ističeš. Naši odmori sada ostaju bez tvojeg osmijeha. Naši učenici bez jednog od najboljih uzora. A potrebiti bez tvoje pomoći koju si tako rado davao, onako s rukom u džepu da nitko ne vidi'', rekla je Novak.

Početak novog beskrajnog svemira

Dodala je kako je veliki pjesnik Anton Branko Šimić zapisao ''Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda''. '

'Ti, dragi naš kolega, nikada nisi išao malen. Tvoja skromnost bila je tvoja snaga, a tvoja dobrota tvoja veličina. Hodao si tiho ostavljajući iza sebe svjetlost i bio si uistinu velik pod ovim našim zvijezdama, kao umjetnik, kao pedagog i iznad svega kao čovjek. Kada izgubimo nekoga s kim smo dijelili dane, teško je pronaći smisao u praznini koja ostaje. No, kako je rekao Mika Antić, svako je dno svemir nečemu ispod njega, svako je nebo plićak nečemu iznad njega. Dragi naš Toni, ti si svojim odlaskom samo zataknuo ono što je nama ovdje izgledalo kao vrhunac, kao nebo našeg zajedničkog rada i života. Ono što je za nas sada bolno dno i kraj, za tvoju je dušu, tek početak novog beskrajnog svemira. Hvala ti što si bio dio našeg neba, a mi ćemo čuvati sjećanje na tebe dok god smo ovdje. Hvala ti za svaku dobru riječ, za svu ljepotu koju si utkao u našu školu i u sve nas. Spavaj mirno u vječnosti'', rekla je u oproštaju Novak.

Brojnim okupljenima obratio se i kipar Željko Marić, koji je rekao kako se ''opraštamo od čovjeka koji je svojom rukom oblikovao materiju, ali je svojim karakterom oblikovao ovaj dio našega života''.

''Kao kipar znao je da svako djelo nastaje strpljenjem i vjerom u neprestano traganje za životom. Takav je bio i njegov život. Njegov odlazak ostavlja osjećaj nedovršenosti. Pred nama je ostao atelje u kojem još čekaju skice i znoj, ali ono što je ostalo jest ono što je stvorio i što ostaje svjedočanstvo njegova dara i njegove prisutnosti. Umjetnici ne odlaze sasvim. Oni ostaju u djelima koja su stvorili, u prostoru koji su oplemenili i u sjećanju ljudi koji su ih poštovali. Zato danas ne govorimo samo o rastanku, nego i o zahvalnosti što smo mogli dijeliti vrijeme s Tonijem. Danas se opraštamo od Tonija, kipara, profesora i čovjeka koji je svoj život posvetio stvaranju i poučavanju'', rekao je.

Kamen traži snagu

Naveo je kako kao nastavnik u srednjoj školi Marić nije prenosio samo znanje o zanatu.

''Učio je mlade ljude strpljenju, odgovornosti i predanosti. Njegovi učenici nosit će ono što su od njega naučili, ne samo kao od profesora i majstora, nego i kao od čovjeka. U svojoj radionici Toni je nastavljao drevnu vještinu oblikovanja kamena. Znao je da kamen traži snagu, ali i osjećaj. Iz njegovih ruku nastali su oblici koji će ostati trajni podsjetnik na njegov talent, trud i ljubav prema umjetnosti. Njegov prerani odlazak posebno boli jer je pred njim bilo još mnogo planova, djela i generacija učenika koje je mogao nadahnuti. Ipak, ono što je ostavio iza sebe ne može nestati. Ostalo je u kamenu koji je obrađivao, u djelima koja je stvarao, u učenicima koje je poučavao i prijateljima koji će ga pamtiti. Nije lako pronaći riječi kojima bismo izrazili tugu zbog rastanka, ali možemo izraziti zahvalnost što smo ga poznavali i što je bio dio naših života. Dragi Toni, hvala ti za tvoje djelo, dobrotu i znanje koje si nesebično dijelio'', rekao je Marić.

Toni Marić rođen je 25. studenoga 1980. godine u Mostaru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Zvanje akademskog kipara stekao je 2016. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u klasi uvaženog profesora Nikole Vučkovića.

Ljubav prema kiparstvu i oblikovanju naslijedio je iz obiteljske tradicije, a upravo je autohtoni hercegovački kamen ostao središnji motiv i trajna inspiracija njegova umjetničkog izričaja. Široj javnosti postao je posebno prepoznatljiv po svojoj prvoj samostalnoj izložbi „Kameni snovi“, održanoj u lipnju 2021. godine u mostarskom Ljetnikovcu Radobolja – mjestu s kojeg je simbolično i krenuo njegov stvaralački vijek.

Bio aktivni član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u FBiH te udruge Cover Romana iz Istre. Sudjelovao na brojnim kolektivnim izložbama i međunarodnim likovnim kolonijama u BiH, Hrvatskoj i Južnoafričkoj Republici. Djelovao kao restaurator i autor više zapaženih sakralnih umjetničkih djela. Preminuo je u Mostaru, 3. lipnja.