Veliki petak je Kristov dan smrti - 14. nisana, koji je tada bio petak, i oduvijek dan žalosti i supatničkog posta, nazvan također post žalosti.
Na današnji dan je obvezan post, prenosi Nedjelja.ba.
Već su se u najstarije vrijeme Isusove riječi o vremenu u kojemu učenici poste, jer im je zaručnik, kako je objašnjeno u priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, bio uzet, odnosile na dane smrti i na Kristov grobni mir.
Tako je taj post žalosti bio duboko ukorijenjen u svijest stare Crkve da ga se na Zapadu katkad prenosilo čak na sve petke i subote tijekom godine. S obzirom na to, razumljivo je kako današnja Crkva također čvrsto drži Veliki petak kao dan posta i odricanja.
Dok su se prva kršćanska stoljeća odricala posebne liturgije Velikog petka, dotle su se u 4. st., razvile različite forme neeuharstijskog bogoslužja.
Tako hodočasnica Eterija izvještava iz Jeruzalema oko 400. godine kako su se ondje na Golgoti okupljali kršćani prije podne i častili Kristov križ, kojega je 320. ponovno pronašla carica Helena, te su isto tako rano poslije podne odlazili na bogoslužje riječi s čitanjem povijesti muke. Tako se upravo u Jeruzalemu očituje težnja da se Kristov događaj na pravom mjestu i pravovremeno ponovno oblikuje u liturgiji, te kako bi se na taj način utisnuo u svijest vjernika. To bogoslužje u Jeruzalemu postalo je primjerom za Zapad.
Ondje je tako bilo najprije riječ o bogoslužju riječi pri čemu je naglasak posebno stavljen na izvještaj o muci i psalme. Gdje su mjesne Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa, razvilo se potom ondje već rano čašćenje Križa...
Zatim je na tragu toga, tijekom srednjeg vijeka nastala najprije iz vrlo jednostavnog pričesnog slavlja vjernika Missa praesanctificatorum, odnosno Misa pretposvećenih darova, budući da su preuzeti neki dijelovi euharistijskog slavlja, ali dakako bez presudne euharistijske molitve.
Tako da prema Misalu iz 1955., što je poslije u bitnom preuzeo i onaj iz 1970., imamo tradicionalna tri dijela: službu riječi, klanjanje križu i slavlje pričesti.
Glede samog vremena održavanja ovog bogoslužja ono je orijentirano na vrijeme Kristove smrti popodne oko 15 sati.
Kada govorimo o službi riječi, nakon što se svećenik i njegova pratnja prostru ili kleknu pred "golim oltarom" i tako ostanu kratko u tihoj molitvi, po podizanju slijedi svećenikova molitva, a zatim svetopisamska čitanja. Posebno je, naravno, stavljen naglasak na zaključni izvještaj o muci koji treba navijestiti na isti način kao na Cvjetnicu.
Drugi glavni dio liturgije Velikog petka čini klanjanje Svetom križu.
Najprije se (pokriveni) križ svečano pokaže vjernicima podizanjem i otkrivanjem u tri dijela, koje prate riječi: Evo drvo križa, na kome je visio Spas svijeta... Potom pristupaju kler i vjernici te se klanjanju Svetom križu - poklone se, poljube križ ili časte nekom drugom gestom...
Po klanjanju slijedi sveta pričest.
Molitva nad narodom, pri kojoj svećenik ispruža ruke nad zajednicom, spominje također smrt i uskrsnuće u jednom dahu te moli za Božji narod oproštenje i utjehu, učvršćenje vjere i vječno otkupljenje.
Na kraju, još jednom ne zaboravimo: Petak je, ali Nedjelja dolazi.
