Sv. Ignacije Lojolski – osnivač najvećeg katoličnog reda na svijetu

Prije 470 godina, 31. srpnja 1556. umro je u Rimu slavni osnivač najvećeg katoličkog reda na svijetu – sv. Ignacije Lojolski.

Isusovački red tj. Družbu Isusovu osnovao je u Parizu kad je jednom prilikom okupio svojih šest sveučilišnih kolega u crkvi sv. Dionizija (Saint-Denis) na poznatom brdu Montmartre. Oni su se zakleli na doživotnu suradnju.

Red je kasnije odobren od strane pape, a postao je najvećim i najmoćnijim crkvenim redom u kršćanskom svijetu. Isusovce su kroz povijest nazivali i jezuitima. Sv. Ignacije bio je prvi isusovački general (lat. Praepositus Generalis), što je naziv za glavne upravitelje tog reda.

Sv. Ignacije, pravim imenom Íñigo López de Loyola, rođen je u 23. listopada 149. dvorcu Loyola u današnjoj sjevernoj Španjolskoj i podrijetlom je bio Bask.

Umjesto svećeničkog birao vojno zvanje

Roditelji su mu već od ranog djetinjstva namijenili svećeničko zvanje i u tom su ga pravcu odgojno i usmjeravali, ali Íñigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. Danas je sv. Ignacije Lojolski i zaštitnik katoličkih vojnika.

Njegova vojnička karijera strelovito se kretala ka vrhuncu, ali ne zadugo. Na Duhove 1521., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I, braneći tvrđavu Pamplonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac.

Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvoru su bile samo dvije: "Život Isusa Krista" od Ludolfa kartuzijanca i "Zlatne legende" (o životima svetaca) Jakova de Voragine. Ispočetka mu se nisu sviđale, ali ih je pritisnut dosadom počeo čitati.

Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinje proces obraćenja i upoznavanja s Božjom providnošću.

Nakon obraćenja započeo dugo hodočašće

Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjeravao povući u jedan od pustinjačkih samostana.

Nakon posjeta Gospinim svetištima Aranzazu i Montserratu odlazi u grad Manresu i ondje se u jednoj špilji blizu grada neplanirano zadržava gotovo godinu dana.

Nakon boravka u Manresi posjećuje Rim, Veneciju i Svetu Zemlju. U Svetoj je Zemlji želio pomagati i obraćati nevjernike, ali mu želja ostaje neispunjena; vraća se u Europu i nastavlja s naukama u Barceloni, a kasnije i u Parizu gdje postaje doktor filozofije - "magister artium".

Družbu Isusovu osnovao je 1535. godine, a djelovala je pod geslom: "Omnia ad maiorem Dei gloriam" – Sve na veću slavu Božju.

Družba je nosila Isusovo ime jer je, kako kasnije kaže, u La Storti doživio viđenje. Naime, Isus mu je, noseći križ na ramenu, rekao da ga želi za slugu. Tako je zadobio veliku pobožnost prema Spasiteljevom imenu i htio da se Družba nazove Isusovom.

Nakon toga Inigo, u čast svetog Ignacija Antiohijskog mijenja ime u Ignacije i usvaja njegovu izreku iz poslanice Rimljanima: "Moja je ljubav raspeta!". Ignacija je 24. lipnja 1537. godine rapski biskup zaredio za svećenika.

Družba Isusova proglašena novim redom

Zbog ratova nije mogao otići u Betlehem pa odlazi Papi u Rim. U Rimu Družba napreduje i stavlja se na potpuno raspolaganje papi Pavlu III. Na Božić 1538. Ignacije služi svoju prvu svetu misu na oltaru jaslica u bazilici Santa Maria Maggiore. 27. rujna 1540. godine papa Pavao III bulom "Regimini militantis ecclesiae", proglašava Družbu Isusovu novim redom.

Prvi suradnici i braća Družbe jednoglasno izabraše Ignacija za generalnoga poglavara, koji će to ostati sve do smrti. Redu je dao čvrst ustroj, popraćen brojnim misama i molitvama. Družba se proširuje po čitavoj Europi, a Franjo Ksaver ju proširuje i na Daleki Istok.

Sv. Ignacije umro je u 65. godini od tzv. rimske groznice, vrste malarije koju su prenosili komarci i koja se s vremena na vrijeme javljala u Rimu. Proglašen je blaženim 1609., a svetim 1622. godine.

Poznato djelo koje je napisao sv. Ignacije Lojolski su znamenite Duhovne vježbe, kojima se danas služe kao sredstvom za meditaciju čak i nekatolici.