Je li teško hodati 25 kilometara u jednoj noći? Pa i nije, krenete, hodate, ne razmišljate o tome. Ali kad je gotovo, kad se vratite, osjećaj sreće i ispunjenosti je nešto posebno.
Priča to Božidar Gamulin iz Jelse za Putni kofer, koji već više od 60 godina sudjeluje u procesiji Za križen. Krenuo je kao dijete, osnovnoškolac, a ove će godine za križem hodati kao gotovo 72-godišnjak.
Procesija Za križen je neraskidivi dio njegovog života, dio identiteta otoka Hvara, događaj koji okuplja i ujedinjuje, koji je za mještane više od života. Ova se tradicija na Hvaru pobožno se štuje već pet stoljeća, a uvrštena je i na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine.
U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, svake godine, pa tako i za nekoliko dana, iz Vrboske, Jelse, Pitva, Vrisnika, Vrbanja i Svirča točno u 22 sata kreće povorka vjernika, istovremeno iz šest župnih crkava.
Na čelu povorke je križonoša, a njim hodaju mještani, vjernici i hodočasnici. Hodaju u procesiji cijelu noć, dugih osam sati, i do jutra prijeđu 25 kilometara. Putem mole i zaustavljaju se u crkvama i kapelicama duž puta, a za svakog pojedinca u toj procesiji cijeli događaj ima neko drugo, osobno i intimno značenje.
Za križen se ne otkazuje kakvi god vremenski uvjeti bili. Pljusak, hladnoća, vjetar…
"Najgora je kiša, pada, mokar si, ali ideš dalje. I nitko poslije nije prehlađen! Nazovite vi to kako želite, ali to je čudo," govori Gamulin, diplomirani ekonomist koji se odmah nakon završetka fakulteta u Zagrebu "prvim vlakom" vratio u Dalmaciji. "I diplomu su mi morali poslati poštom," smije se. Danas ima četvero djece i devetoro unučadi i svi žive na Hvaru.
Čudom Božo naziva i ono što se dogodilo 1944. godine. Tada se, naime, jedini put u pet stoljeća dugoj povijesti ovog običaja procesija nije održala na otoku. Ali održali su ju prognanici u El Shattu, njih oko 3000, iako u to vrijeme nisu mogli znati da je ona na njihovom Hvaru otkazana.
Kako Božidar povremeno brodom vozi turiste, prije dosta mu je godina na turu došao stariji Englez. Rekao je kako je bio komandant misije u El Shattu i da je došao obići mjesta o kojima su mu pričali ljudi koje je tada upoznao. Uistinu, čudo.
Nositi križ velika je čast, objašnjava sugovornik. Iako je nailazio na natpise da je težak 18 kilograma, kaže, istina je da teži oko 11. Bome ni to nije malo. Visok je, ima veo, ako puše vjetar može biti nezgodno, kao da nosite jedro. Cijelim vas putem prati osjećaj velike odgovornosti za nešto tako važno.
"Tjedan dana prije procesije održava se obred primopredaje, kad prošlogodišnji križonoša predaje križ novome. Tijekom cijele godine će ga on, dok ne dođe vrijeme da preda dalje križ, nositi na vjerskim događanjima i manjim procesijama. Velika je to čast i odgovornost," ističe Božidar.
Križonoša tijekom osam sati hodanja ima i pomoć, na nekoliko dijelova puta pomoćnici će preuzeti križ, nositi ga pet, deset minuta, ali najveća je odgovornost i dalje na njemu.
Osim samog križa, okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća, koji u formi glazbenog dijaloga izvode izabrani pjevači, koji se se nazivaju kantaduri. Za svakog sudionika procesija ima snažno vjersko značenje, a one koji su promatraju sa strane oduševljava i njezina slikovitost zbog ferala i svijeća koji stvaraju poseban ugođaj.
Najdojmljiviji dio odvija se u cik zore, pred cijelim pukom, kada se posljednjih pedesetak metara ispred same crkve križonoša zatrči i u svojevrsnom “klimaksu” na koljenima završi svoj dugi križni put.
U ovoj jedinstvenoj procesiji s tradicijom dugom 500 godina, osim mještana koji s njom žive cijeli život, sudjeluje i sve više turista. Djeca, mladi, umirovljenici, svi se okupljaju i hodaju za križem, te kreću na jedinstveno duhovno putovanje od 25 kilometara koje traje satima. Iza križa su svi isti, svatko sa svojim mislima, molitvama i zahvalom.
