Prije svega, postavljam si ovo pitanje kao roditelj, a zatim i kao pedagog s dvadesetogodišnjim iskustvom u radu u inozemstvu i u BiH. U ožujku 2025. godine, Netflixova serija Adolescence šokirala je globalnu publiku prikazom nasilja među mladima. U samo četiri dana, seriju je pogledalo više od 24 milijuna ljudi, a do kraja mjeseca broj pregleda premašio je 96 milijuna, čime je ušla u top 10 najgledanijih serija u povijesti platforme.
Danima se razgovaralo o seriji iz različitih aspekata i vjerujem da smo svi postavljali isto pitanje – gdje griješimo? Što to radimo, činimo, govorimo, kako se ponašamo da nastaju sve problematičnije generacije. Ružno je generalizirati, ne želim to raditi – ne želim sve mlade strpati u isti koš, niti su to zaslužili oni, niti bi to bilo ispravno, jer poznajem, odgajam i radim s mnogo divnih mladih ljudi koji izrastaju u velike ljude. No ipak, medijski prostor uvijek je otvoren samo za ove iz druge krajnosti. Ne, ne krivim ni medije, pokušavam predstaviti uzroke strašnih, delinkventnih ispada adolescenata širom svijeta, a nažalost ni BiH ne zaostaje u tom trendu.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, godišnje se zabilježi oko 193.000 ubojstava među mladima u dobi od 15–29 godina, što čini 40 % svih ubojstava globalno. U Bosni i Hercegovini, situacija je također zabrinjavajuća. Samo u Federaciji BiH, tijekom 11 mjeseci prošle godine, 251 maloljetnik počinio je kazneno djelo, uključujući razbojstva, pokušaje ubojstava i nasilje nad starijim osobama. Sve češće policija intervenira u osnovnim školama; sve češće sportski i glazbeni događaji završavaju s incidentima; sve češće susrećem izbezumljene roditelje koji ne znaju što učiniti i kako se postaviti pred svojom djecom.
Kako vratiti disciplinu, autoritet, poštovanje? Je li represija jedino oružje koje nam ostaje – "nema mobitela, nema izlazaka, nema džeparca"? Jesu li kazne uopće djelotvorne? Ne, nisu i od te ideje možemo odmah odustati. Roditelji doslovno pucaju po šavovima i nažalost prepušteni su sami sebi u toj borbi za kvalitetan odgoj. Škole i nastavnici krive roditelje, roditelji krive sustav i medije, mediji krive društvo koje je izgubilo kompas vrijednosti i bezglavo juri u virtualnu budućnost u kojoj je sve lažno. Možemo do sutra nabrajati tko je kome kriv – ali tko je spreman ponuditi rješenje, promijeniti se i poduzeti nešto da bi budućnost zaista bila bolja za generacije koje dolaze? Roditeljima treba pomoć! To je neupitno.
Mladi ljudi danas nemaju nikakvu seksualnu naobrazbu u razdoblju adolescencije; imaju vrlo slabu naobrazbu iz područja psihologije i komunikologije kako u srednjoj školi tako i na fakultetu (osim ako ne studiraju psihologiju, komunikologiju, novinarstvo i slično). Sve što znaju o tome uče iz okruženja – ako to okruženje čine roditelji i društvo koje nema naobrazbu u tim životnim područjima, okreću se ka virtualnim učiteljima, influencerima i džungli sadržaja u virtualnom svijetu. Osim što je taj sadržaj upitan, neprovjeren i često pogrešan, mladi su u suštini izgubljeni. Što zaista možemo očekivati od mladih koji odrastaju uz kriminalce ili influencere kao uzore? Uz estradne zvijezde sumnjivog morala? Uz roditelje iscrpljene svakodnevnim brigama, koji ne znaju kako spojiti kraj s krajem? Uz škole u kojima su tek broj u dnevniku, gdje rijetko tko ima vremena ili kapaciteta da ih vidi i čuje kao osobe?
Što možemo očekivati u društvu koje već tri desetljeća upire prstom u nekog drugog, bez stvarne odgovornosti i samopropitivanja? U državi u kojoj zakoni i pravila vrijede selektivno, a najčešće ne vrijede za one s najviše moći? U vremenu u kojem se promjene događaju munjevitom brzinom – ne samo oko mladih, već i unutar njih? Oni ne odrastaju u vakuumu. Odrastaju među nama, uz nas, gledajući nas. Zato hajdemo prestati tražiti krivce isključivo među mladima. Hajdemo već danas početi djelovati – zbog onih koji će tek za koju godinu ući u adolescentsko doba, zbog onih koji još nisu ni začeti.
Vrijeme je da se kao društvo pogledamo u ogledalo i priznamo sebi neke stvari. Iskreno. Bez izgovora.
• Koliko sati dnevno provedemo skrolajući kroz besmisleni, površni, pa i toksični sadržaj?
• Koliko se uspijemo kontrolirati i odoljeti novom storyju ili reelsu? Od djece očekujemo da ne koriste virtualni sadržaj duže od par sati dnevno bez da nudimo alternativni sadržaj.
• Koliko knjiga godišnje pročitamo? Od djece očekujemo da čitaju (barem lektiru).
• Koliko sati godišnje posvetimo nečemu društveno korisnom? Uređenje zajedničkih zelenih površina ispred stambene zgrade? Uređenje parka, fasade, sudjelovanje u nekoj gradskoj utrci, manifestaciji za podizanje svijesti o nekom društvenom problemu.
• Koliko zaista vodimo računa o zdravlju – ne estetskom, već istinskom zdravlju tijela i uma? (ne mislim na botoks, filere ni presađivanje kose). Koliko nam se prehrana svela na dostave i street food?
• Koliko često se okupljamo svi zajedno za stolom?
• Koliko često s obitelji pogledamo film, pa ga zajedno komentiramo i analiziramo? Očekujemo da djeca sama od sebe razviju kritičko mišljenje, empatiju i argumentiranu komunikaciju.
• Koliko često putujemo da bismo učili – o novim kulturama, ljudima, povijesti, proširili dječje vidike – koliko zbog dobrog storyja na atraktivnim lokacijama?
• Koliko iskreno razgovaramo s članovima obitelji, prijateljima – o svojim osjećajima, strahovima, problemima? Očekujemo da nam se djeca povjeravaju, da govore o svojim emocijama i svemu što im se događa u životu.
• Koliko vremena provodimo s djecom u nekoj zabavnoj aktivnosti?
• Koliko često učimo nešto novo, tečaj, obuka, webinar?
• Koliko vremena provodimo u prirodi, (bez ekrana), na otvorenom?
• Koliko smo spremni da se mijenjamo?
• Jeste li sretni? (ovo je ključno – jer sretni roditelji odgajaju sretnu djecu, a sretna djeca nisu delinkventi)
Kad iskreno odgovorimo na ova pitanja, možda ćemo shvatiti što pokazujemo svojim primjerom. I tek tada ćemo, nadam se, prestati očekivati da se djeca sama odgoje.
