Prije 65 godina književniku Ivi Andriću dodijeljena je Nobelova nagrada

Književniku Ivo Andriću je prije 65 godina, 26. listopada 1961. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, a uručena mu je 10. prosinca u Stockholmu.

Nagrađen je za roman "Na Drini ćuprija" te za cjelokupan dotadašnji rad na povijesti jednog naroda. Postao je prvi dobitnik Nobelove nagrade s područja bivše Jugoslavije.

Cjelokupan novčani iznos od Nobelove nagrade Andrić je donirao u dva navrata za razvoj knjižničnog fonda i narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.

Od službenika do književnika

Ivan Ivo Andrić rođen je Travniku 9. listopada 1892. godine u Antuna Andrića, sudskoga podvornika, i Katarine Pejić.

U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.

Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu.

Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913. – 1914.).

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke družbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).

Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva.

Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada.

Andrić je prvu pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. privlači ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika.

Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug, a kao vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze.

Život u Srbiji i zrelo književno doba Ive Andrića

Pošto je 1924. u Grazu završio studij doktoratom o duhovnom životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti.

Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a 1946. postaje prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. U poslijeratnome razdoblju bio je zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini.

U njegovoj kniževnosti problemski su izvori Andrićeve priče dvostruki, kritika je zarana prepoznala melankoliju kao nešto više od raspoloženja, kao formu misaonosti, a sam je pisac svoju zaokupljenost pripovjednim opisao kao način razumijevanja ljudske sudbine: u pričama je, kaže, "sadržana prava istorija čovječanstva" (O priči i pričanju).

Iz toga načela proizlaze poetički postupci u konstruiranju fabule i profiliranju karakterâ, prema modelu pučke tradicije i franjevačke kronike. Svi su Andrićevi likovi zadani usudnošću koja izlazi iz okvira pripovjednoga vremena; bili unutar priče nasilnici ili žrtve, protagonisti ili marginalci, suočeni su s ograničenjem u sebi.

U dvama središnjim romanima njegova opusa, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (1945), takav se usporedni kontinuitet posebice očituje u simboličnoj tenziji mosta oko kojeg se lome sudbine, odnosno u instituciji konzulstva koja od male bosanske kasabe čini poprište opće drame tadašnjega svijeta.

Kratki povijesni roman Prokleta avlija (1954) odlikuje se slojevitošću značenja, u njemu se presijeca nekoliko narativnih perspektiva. Motiv turskog zatvora predočen je kao metonimijski simbol ljudske egzistencije, a ljudsku potrebu za pripovijedanjem i općenito umjetničkim djelovanjem pisac tumači kao izraz potrebe za prevladavanjem ljudske prolaznosti.

Osim Gospođice (1945), suvremene adaptacije klasičnog motiva škrtosti, tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskom okružju turske uprave.

OPŠIRNIJE