Međunarodna nagrada za književnost "Aleksandar Tišma" uručena Miljenku Jergoviću
Četvrta Međunarodna nagrada za književnost "Aleksandar Tišma" svečano je uručena bosanskohercegovačkom i hrvatskom književniku i novinaru Miljenku Jergoviću 24. lipnja 2026. u Matici srpskoj u Novom Sadu.
Žiri, u čijem su sastavu ugledni europski pisci i kritičari, predsjednica Ilma Rakusa, László Márton, Karl-Markus Gauß, Vladislava Gordić Petković i Mathias Énard, donio je odluku da ovogodišnji dobitnik nagrade bude Miljenko Jergović. Međunarodnu nagradu za književnost "Aleksandar Tišma" dobio je za cjelokupni književni opus.
Nagradu je uručila predsjednica žirija Ilma Rakusa. Na dodjeli su govorili Milena Kulić iz Matice srpske, Andrej Tišma, predsjednica žirija Ilma Rakusa, član žirija László Márton i upraviteljica Zaklade Bora Babić. Svečanost je obilježio i govor Miljenka Jergovića, dobitnika književne nagrade, koji se obratio publici nakon uručenja nagrade. Moderatorica programa bila je Ana Kukolj Jović.
Ilma Rakusa: Tri su pojma koja karakteriziraju Jergovićevo djelo
Mir, tolerancija, razumijevanje: tri su pojma koja karakteriziraju Jergovićevo djelo i bitno definiraju autorov stav, napisala je u obrazloženju predsjednica žirija Ilma Rakusa.
"Ipak, više njegovih knjiga bavi se ratom. Počevši od impresivne zbirke priča "Sarajevski Marlboro" iz 1994. pa sve do naslova "Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered", objavljenog 2022. godine. Međutim, rat je ovdje prije okvir unutar kojeg se odigravaju priče nego što je njihova tema i njihov sadržaj. Jergović ne prikazuje eksplicitno nasilje i ratne strahote, brutalne pucnjave i žrtve u krvi do koljena. On na vidjelo iznosi zlo koje se krije u čovjeku, unutar ljudske psihe, ono koje se zrcali u svakodnevnim detaljima što iznenada zadobivaju simboličko značenje", napisala je Rakusa
Dodala je kako je Jergović sjajan poznavatelj ljudske psihe. Posjeduje izvanredan dar zapažanja i umijeće da preciznim potezima oslika karaktere i živopisno prikaže međuljudske odnose.
"Jergović pokazuje kako se ljudi ponašaju u povijesnim kontekstima: kao konformisti, kao počinitelji ili kao žrtve. Bavi se krivnjom i pokajanjem, bijegom i izgnanstvom, potragom za individualnim identitetom u smutnim vremenima. I uvijek iznova: pitanjem što je - ili što bi to mogla biti - domovina. Možda pripadanje kroz nepripadanje?", pita se Rakusa.
Sve je pokušaj približavanja, moglo bi se reći za Jergovićev opsežni opus. Jer konačnih odgovora nema, napisala je Rakusa.
Obraćanje Miljenka Jergovića prilikom uručenja nagrade
Neobično je dobiti nagradu koja nosi ime čovjeka kojeg ste poznavali. A još je neobičnije kad vam se to, s istim čovjekom, dogodi već drugi put. Ali da ispričam sve po redu:
Aleksandra Tišmu upoznao sam ljeta 2000. u Solothurnu, u Švicarskoj, na tamošnjem književnom festivalu. Posadili su nas pred publiku da vodimo međusobni dijalog o pomirenju zaraćenih naroda. Moglo bi se reći da je to u ono vrijeme bilo u modi: zamišljeno je da Tišma predstavlja Srbe, a ja da predstavljam Bosance i Hrvate. Ako još ima svjedoka iz publike, mogli bi reći kako smo odigrali svoje uloge. Ja sam tad razgovarao sa svojim piscem, on je razgovarao sa mnom. Čini mi se da smo se previše dobro razumjeli, s obzirom na uloge koje su nam namijenjene. Pitao me bih li došao u Novi Sad održati književnu večer. U tim još uvijek ranim poratnim godinama to nije bilo jednostavno pitanje, kakvo je ipak danas. Rekao sam da bih rado došao. Publika je na to zapljeskala.
Dvadesetak godina kasnije, Aleksandar Tišma odavno se već sasvim preselio u riječi i rečenice svojih knjiga, za jednog od posjeta Novom Sadu uručeno mi je pismo, otkucano na pisaćem stroju, u Novom Sadu 16. rujna 2000. godine, koje je Tišma poslao Kulturnom centru Novog Sada i u kojem, nakon uvoda u kojem opisuje okolnosti našeg susreta u Solothurnu, predlaže organizaciju moje književne večeri.
On je, dakle, mislio ozbiljno. Njegovo pitanje upućeno meni nije bilo prigodno ni ceremonijalno, nije bilo izrečeno da bi publika pljeskala.
Tada sam prvi put dobio nagradu Aleksandra Tišme. Zapravo, dobio sam je još tog 16. rujna 2000., ali tada toga nisam bio svjestan. Postoje nagrade kojih nagrađeni nisu svjesni. One su, možda, i najvažnije.
Žiri, sastavljen od velikih pisaca čiji sam sretni čitatelj te od osoba koje izdaleka cijenim i volim, u proljeće 2026. ponovno mi je dodijelio nagradu Aleksandar Tišma. Sam Tišma ovaj put toga nije svjestan, tako da je na meni samo da se nadam kako bi na ovo gledao sa simpatijom.
Bio je čovjek koji je druge ljude shvaćao ozbiljno. Vjerovao je da jedni za druge možemo nešto učiniti. Držao je do onoga što čovjek jest, po vlastitoj odluci i vlastitom izboru, mnogo više nego do onoga što mu je određeno rođenjem i podacima upisanima u rodni list. Pokušavao je učiniti nešto za druge ljude. Nije se bavio pustim i ispraznim ceremonijalima. Nije bio pripadnik stada sentimentalnih miritelja, zaljubljenih u svoju misiju. Uopće nije bio sentimentalan. Bio je ljubazno mrzovoljan. Nije se poistovjećivao sa žrtvama, nego je nastojao da ljudi ne postanu žrtve. Žrtve doživotno ostaju u klopci vlastite nevolje.
I bio je veliki pisac. Moj veliki pisac.
Hvala vam što ste me nagradili njegovim imenom.
