Danas je Svjetski dan poezije. Prvi put je američka pjesnikinja Tesa Webb pokrenula inicijativu za uspostavljanje praznika još sredinom 20. stoljeća. Ona je predložila obilježavanje Međunarodnog dana poezije 15. listopada, u čast datuma rođenja slavnog pjesnika i filozofa Vergilija. Proslave su bile neslužbene, a datum njihovog održavanja ni na koji način nije fiksiran u kalendaru nezaboravnih dana.
Tek 15. studenog 1999. UNESCO je na 30. konferenciji usvojio rezoluciju o uspostavljanju međunarodnog dana, koji je trebao ''udahnuti drugi život'' svjetskom pjesničkom pokretu. Prvi put praznik je proslavljen 21. ožujka 2000. godine u Parizu, gdje se nalazi sjedište UNESCO-a.
Datum – 21. ožujak, dan proljećne ravnodnevice na sjevernoj hemisferi, izabran je kao simbol obnove prirode i kreativne prirode ljudski duh. Glavni cilj Međunarodnog dana poezije bio je da se ukaže na veliki značaj koji književnost ima u kulturnom životu modernog društva.
Sve do renesanse, pjesnička forma je bila poštovana u Europi kao jedan od glavnih uvjeta ljepote i bila je praktično jedino sredstvo za pretvaranje riječi u umjetnost. U svim vremenima ljudi su voljeli pjesnike i vjerovali im. Uostalom, poeziju stvaraju osjećaji, emocije, mašta pjesnika.
Stari Grci su pod poezijom podrazumevali ljudski govor, u svim njegovim manifestacijama. To je i proza, i kazališna recitacija, i nadahnuti govor i filozofski spor i, naravno, poezija. Danas se poezija čini kao nešto lijepo, neobično, a zapravo i jeste. Samo oni koji znaju vidjeti uzvišeno izvan uobičajenog, mogu uroniti u imaginarni svijet, imaju suptilnu mentalnu organizaciju i dubinu osjećaja sposobni su za pisanje poezije.
