Orhan Maslo Oha, mostarski glazbenik, producent i kulturni radnik, već desetljećima povezuje ritam s idejom društvene promjene.
Od djetinjstva provedenog u Dječjem domu u Zaliku do pozornica s Dubiozom Kolektiv i osnivanja Mostar Rock School, njegov put oblikovan je glazbom, a njegove ruke za bubnjeve, ali i za gradnju mostova – onih između ljudi, kultura i generacija.
U razgovoru za naš portal, mostarski glazbenik Orhan Maslo Oha prisjetio se trenutka koji je odredio njegov glazbeni put. Ljubav prema udaraljkama, kako kaže, nije nastala preko noći, ali je bila duboko osobna i neposredna.
"Kontakt između čovjeka i instrumenta je interaktivan – barem ja tako doživljavam udaraljke", rekao je Maslo, prisjećajući se ranih glazbenih dana. Prije desetog rođendana svirao je klavir, no upravo ga je zvuk bubnjeva, koji je čuo dok je njegov rođak svirao u mladom, nepoznatom bendu, trajno zaintrigirao.
Ključni trenutak dogodio se u drugoj polovici 1990-ih kada je profesor Nigel Osborne u Dječji dom u Zaliku, gdje je tada živio, donio set bubnjeva. Ondje je Orhan prvi put svladao ritam – zahvaljujući Alenu Hubani, Mostarcu koji i danas svira bubnjeve, ali je poznat i kao krojač i vrsni kuhar.
Maslo se prisjetio i susreta koji je bio prekretnica u njegovu životu – susreta s južnoafričkim udaraljkašem Eugeneom Skeefom. Nedugo prije otvorenja Muzičkog centra Pavarotti, došao je u kontakt s instrumentom koji će obilježiti njegov životni i glazbeni put: djembeom, izrađenim od drveta i kozje kože.
"Osjećaj kada sam dlanom dodirnuo taj instrument bio je toliko stvaran i poseban da sam istog trenutka znao – to je moj primarni instrument, od tada pa zauvijek", istaknuo je.
Skeef ga je ubrzo pozvao u tim koji je, uz udaraljkaše iz Sarajeva, Britanije, Irana i Mostara, pripremao glazbeno-plesnu točku za otvaranje Muzičkog centra Pavarotti. Taj nastup, održan 21. prosinca 1997., Maslo opisuje kao prekretnicu.
"Slavili smo slobodu, kreativnost, umjetnost i ljubav, a moj životni pravac tada je postao jasan – i u glazbenom i u životnom smislu", zaključio je.
Za Ohu, ritam nije samo niz udaraca, već oblik izražavanja koji nadilazi riječi. Na pitanje ima li filozofiju stvaranja, odgovara bez zadrške: "Naravno. I moram priznati da se većinom družim i surađujem s onima koji stvaraju po tom principu."
Opisuje se kao "priučeni" perkusionist, ali upravo u tome vidi svoju snagu – istraživanje, kako kaže, rađa filozofiju, a filozofija kreaciju, "kao neki duhovni perpetuum mobile".
Prisjeća se noći provedenih u koncertnoj dvorani Muzičkog centra Pavarotti, sam sa svojim djembeom, bez unaprijed zamišljenih fraza ili melodija.
"Svirajući zatvorenih očiju, zamišljao sam to kao razgovor između mene i Majke prirode", kaže Maslo. Taj unutarnji dijalog, koji se odvijao kroz ritam i udarce dlanovima, znao je probuditi različite osjećaje – od jeze i straha do sreće i zadovoljstva.
Vjeruje da se upravo kroz taj oblik komunikacije izražava potpunije nego riječima.
"Zvuk koji prave ruke pokreće dopaminske receptore u mozgu, i ako si slobodan i znaš da pustiš volju instinktima da se rasplešu, dobivaš osjećaj koji ništa ne može zamijeniti", objašnjava. Taj osjećaj sažima u rečenici: "Prepušten, a slobodan."
Maslo se prisjetio svojih početaka s Dubioza Kolektivom i vremena kada bend još nije ni imao službeno ime. Kako kaže, članove je poznavao i surađivao s njima još u drugoj polovici '90-ih godina, kada su djelovali kroz različite projekte.
"Zenička ekipa radila je pod nazivom Gluho doba against Def Age, a sarajevska pod nazivom Adi Lukovac & Ornamenti. Sa Ornamentima i Adijem sam svirao na njihovim nastupima, ali i na turneji u Nizozemskoj 1998. godine", ispričao je Maslo.
-webp.webp&w=1920&q=75)
U Dubiozu je ušao "u samom startu, čak i prije postanka", kada je sudjelovao u snimanju prva dva singla: Bring the System Down i Be Highirly. Ipak, u to vrijeme, oko 2003. godine, životne okolnosti nisu mu dopuštale da se u potpunosti posveti razvoju novog benda.
"Već sam imao dijete rođeno u prošlom stoljeću, a drugo se rodilo 2002. godine. Bend na početku traži dosta ulaganja i odricanja bez ikakvog financijskog vraćanja, a ja sam morao da privrjeđujem", rekao je.
Dodaje da nikada nije radio izvan glazbene industrije, ali je u tom razdoblju organizirao događaje, vodio Klub GfM na Šemovcu i svirao s međunarodnim ekipama koje su bile plaćene za svoj rad.
Prekretnica je došla nakon što je godinu dana radio na World EXPO-u u Japanu 2005. godine. "Tada sam se odlučio predati Dubiozi kao stalni član i na pozornici", rekao je Maslo. U bendu je aktivno ostao do 2011.
Na pitanje zašto je napustio Dubiozu Kolektiv, odgovorio je kako se ne bi složio da je ikada napustio bend, jer, iako se više ne pojavljuje redovito na pozornici, ostao je prisutan na svakom albumu.
Odnos s Dubiozom opisuje gotovo obiteljskim: "Članovi Dubioze su dio moje porodice i ja sam uvijek njihov. Jako često čujem 'Oha-Dubioza' – to nikad nije nestalo."
Maslo ističe da im se svake godine, neplanirano, putevi ukrste i iz tog susreta ponovno nastane zajednički rad. "Nema tu napuštanja, ni volje ni želje za istim."
Objašnjava i zašto se odlučio povući iz stalne postave: "Dubioza je mašinerija. Ako si privržen da budeš dio užeg tima na bini, cijena toga je da nemaš prostora za druge stvari koje te zanimaju, a za koje ti je potrebno vrijeme."
U njegovom slučaju, prevagnula je potreba za slobodom i stvaranjem nečeg novog. "Ja sam jednostavno ovisan o slobodi i stvaralaštvu", zaključuje.
Mostar Rock School, danas prepoznatljiv projekt glazbenog obrazovanja u Mostaru, nastao je, kako kaže Oha, iz dugogodišnje potrebe, ali i iz osobnog iskustva s nedostatkom mogućnosti. "Ideja Rock škole je kuhala još od sobe za probe u Apeironu de Art", prisjeća se Maslo, govoreći o nevladinoj organizaciji koja je u Mostaru djelovala krajem '90-ih i početkom 2000-ih.
"Organizacija se prvenstveno bavila muzikom. Nudila je sobu za probe, ali ne i nastavni proces za obuku sviranja modernih instrumenata", objasnio je.
Nakon toga, zajedno s nekoliko entuzijasta, Maslo u Pavarotti centru pokreće radionice u Sobi 47.
"Dijelili smo znanje koje imamo. Nije to bilo na nekom tehničkom nivou, ali je bilo zabavno, i dosta mladih provelo je vrijeme dalje od ulice na kojoj se dešavalo svašta što nije dobro za mladog čovjeka", kazao je Maslo i dodao da je odluka da se povuče s pozornice Dubioze otvorila prostor za realizaciju ideje koja ga je godinama pratila.
"Nekih godinu kasnije, 2012. godine, pokrenuo sam Rock školu Mostar. Škola je brzo okupila tim ljudi koji je želio stvoriti uvjete za tadašnju generaciju – uvjete koje mi nismo imali u svom razvojnom dobu zbog politike koja je bila na snazi tada, a nažalost velikim dijelom i sada", zaključio je.
-webp.webp&w=1920&q=75)
Za njega je kulturni angažman presudan u razvoju mladih: "Timsko stvaralaštvo, balansiranje karakternih razlika, korištenje različitosti za stvaranje unikatnog proizvoda – to su vještine koje ćeš kasnije koristiti u životu, čime god se bavio."
Naglašava i odgovornost odraslih u tom procesu. "Te uvjete ne stvaraju mladi ljudi, nego upravo mi koji smo svjesni te potrebe."
Uspoređuje situaciju s razvijenim državama u kojima porezni sustav podržava ovakve inicijative, dok kod nas, kako kaže, ironično sredstva dolaze od realnog sektora razvijenih država.
Na pitanje o izazovima rada s mladima, Maslo je jasan: "Najveći izazov su BH zakoni gdje je segregacija ozakonjena ustavom." Smatra da su posljedice tog sustava toliko duboko usađene da ih društvo doživljava kao normalne.
Ipak, naglašava da postoje i pozitivni izazovi: "Oni koje nosi mlada osoba sa svojim eksperimentalnim ponašanjima i reakcijama su simpatični – i služe za životno obrazovanje", zaključio je.
Na pitanje može li glazba mijenjati zajednicu, Oha odgovara: "Glazba nikada nije mijenjala zajednicu kao sumu. Ona mijenja pojedince koji onda mijenjaju zajednicu."
No, upozorava – ta moć nije univerzalna ni jednoznačna. "Glazba ima veliku moć, ali nije definirana istim rezultatom za svakoga."
Smatra da glazba oblikuje stil života i često reflektira vrijednosti koje društvo upija. "Ako je 'furka' pjevati o novcu, oružju i prostituciji, i to još glorificirati, pa naravno da će mnogi mladi imati poriv da tako i djeluju."
Maslo suprotstavlja takvu estetiku primjerom: "Hajdemo uzeti Pink Floyd, poslušati njihove priče i pogledati ljude kojima je njihova glazba važna. Reci mi – tuku li se ti ljudi, prijete, ponižavaju druge ili dižu sebe iznad ostalih?" pitanje postavlja retorički, vjerujući da je odgovor očit.
Maslo se osvrće i na širi društveni kontekst u kojem glazba danas živi. "Naše kulturološko obrazovanje, nažalost, doživjelo je kolaps", kaže. Kritizira činjenicu da se glazba u Bosni i Hercegovini sve češće vezuje za nacionalne simbole umjesto za univerzalne vrijednosti.
"Glavni rekviziti za slavljenje glazbe u BiH danas su nacionalne zastave. A to nema nikakve veze sa svjetskim poimanjem muzike", tvrdi. Podsjeća na dobro poznatu frazu "Muzika je univerzalni jezik" i zaključuje da "jedino zastava univerzuma može parirati glazbi kao simbolu". U duhu ironije dodao je: "KUD-ovi imaju posebna prava u ovoj teoriji."
Na pitanje što bi poručio mladima koji žele ostati u Bosni i Hercegovini, ali osjećaju da nemaju dovoljno prilika, Oha daje odgovor koji nije ni jednostavan ni populistički – već realan i utemeljen na iskustvu. Vjeruje da je ključ u aktivnom sudjelovanju, ne u bijegu ili pasivnom promatranju.
"Treba se boriti obrazovanjem – formalnim i neformalnim, zajedništvom i razmjenom ideja i mišljenja. Treba se uvući u sistem i preurediti ga za socijalno-društvenu dobrobit društva koje ima bolje uvjete, bolja prava, bolju obazrivost i empatiju prema drugima", objasnio je.
Maslo poziva i na političku odgovornost, bez velikih iluzija: "Treba glasati za takve prilike, ili barem malo bolje prilike. Stvaranje društva je dug proces i sumnjam da traje sedam dana – kao kada se stvara planeta i život na njoj."
Iako se često percipira kroz ulogu mentora, organizatora i kulturnog aktiviste, Orhan Maslo Oha ističe kako je glazba i dalje njegova osnovna profesija. "Uvijek sam aktivan u glazbenoj industriji. To je ono što radim i čime se bavim", kaže.
Trenutno je angažiran na više strana – sudjeluje u organizaciji triju glazbenih festivala, ali ono što posebno izdvaja jest njegov povratak aktivnom muziciranju kroz bend "Machina".
"Već od 2023. godine sam prihvatio angažman u bendu kao perkusionist i povremeni backing vokal."
Iako je "Machina" godinama postojala kao studio projekt čiji se rad mogao pronaći online, prvi nastupi dogodili su se tek u listopadu prošle godine. "Svirali smo u Mostaru, Tuzli, Sarajevu i Beogradu. Koncerti su bili odlični i jako dobro prihvaćeni od publike", rekao je.
Inspiracija s tih nastupa dovela je do novog stvaralačkog zamaha. "Od tog prošlog listopada do danas snimili smo novi album s potpuno drugačijim zvukom. Do sada su izašla četiri singla, dostupna u video-audio formatu na YouTubeu", objašnjava Maslo.
Za ovu godinu najavljeno je sedam novih koncerata, i to na području istočne BiH, Srbije i Crne Gore.
"Prilika da se priključim ovom bendu me je potpuno regenerirala po pitanju moje sviračke angažiranosti", priznaje na kraju.
Kada bi morao odabrati samo jednu pjesmu koju bi svirao do kraja života, Orhan Maslo Oha ne nudi konkretan naslov – već filozofiju.
"Moj nebiološki otac, David Wilson, pitao me slično – 'ako bi mogao čuti posljednju pjesmu u životu, koja bi to bila?'" prisjeća se Maslo. No, čak ni tada nije mu bilo važno doći do odgovora. "Dugo sam razmišljao, ali nisam bio mnogo zainteresiran za rezultat tog razmišljanja."
Na pitanje odgovorio je: "Tvoje pitanje je ipak drugačije, pa bih iskoristio kviska. Improvizirao bih do kraja života – što trenutno i činim."
