Između prolaska kroz porođajni kanal toliko tijesan da vam lubanja doslovno promijeni oblik, rasta zubi koji izbijaju u nasumičnim intervalima i činjenice da gotovo neprestano kakite i piškite – možda je pravo olakšanje što se ne sjećamo života kao bebe.
No, zašto uživamo u toj "sreći zaborava" dugo se pogrešno tumačilo. Nova studija pokazuje da bebe možda i nisu tako zaboravne kako smo mislili.
Fenomen zaboravljanja prvih godina života poznat je kao infantilna amnezija. Znanstvenicima ga je teško proučavati jer, logično, bebe ne znaju govoriti.
"Ključ epizodnih sjećanja je da ih možete opisati drugima", objašnjava Nick Turk-Browne, profesor psihologije na Yaleu i viši autor studije. "Ali to nije moguće kod novorođenčadi koja još ne znaju govoriti."
Zbog toga su istraživači morali osmisliti drugačiji pristup – koristeći ono u čemu su bebe najbolje: ležanje i gledanje u stvari.
Tim je koristio funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI) kako bi skenirao mozgove beba dok su gledale niz slika.
Zadatak pamćenja bio je jednostavan: ako bi se neka slika ponovila, znanstvenici su očekivali da će bebe na nju obratiti posebnu pažnju.
"Kada beba vidi nešto samo jednom, očekujemo da će dulje gledati u to ako se ponovi", objašnjava Turk-Browne. "Dakle, ako dojenče duže gleda u poznatu sliku nego u novu, to možemo protumačiti kao znak da ju je prepoznalo."
Dosad je prevladavalo mišljenje da bebe ne mogu formirati epizodna sjećanja jer njihov hipokampus, dio mozga odgovoran za pamćenje, nije dovoljno razvijen. Bila je to razumna pretpostavka, ali teško ju je bilo dokazati – bebe ne mogu dugo mirno ležati, ne prate upute i brzo gube pažnju.
Međutim, zahvaljujući napretku u istraživanjima posljednjih deset godina, sada je moguće pratiti aktivnost hipokampusa u dojenčadi. Ono što su otkrili izaziva dosadašnje pretpostavke:
Što su bebe dulje gledale u poznatu sliku, to je njihova moždana aktivnost u hipokampusu bila jača.
Posebno se aktiviralo područje povezano s epizodnim pamćenjem kod odraslih.
To sugerira da bebe zapravo imaju sposobnost stvaranja sjećanja puno ranije nego što se prije mislilo – čak i prije navršene prve godine života.
Ako mozak beba zaista stvara sjećanja, zašto ih se kasnije ne možemo sjetiti? Još uvijek nemamo konačan odgovor, ali znanstvenici imaju nekoliko teorija:
Možda su sjećanja kratkotrajno pohranjena i brzo nestaju.
Možda su još uvijek tu, ali zaključana, nedostupna odraslom mozgu.
Možda infantilna amnezija nije problem stvaranja sjećanja, već nemogućnosti njihovog kasnijeg prisjećanja.
"Trenutačno istražujemo koliko dugo hipokampus može zadržati ta sjećanja tijekom djetinjstva", kaže Turk-Browne. "Čak počinjemo razmatrati radikalnu, gotovo znanstveno-fantastičnu mogućnost da ona mogu opstati i u odrasloj dobi, ali su nam iz nekog razloga nedostupna."
Drugim riječima, možda su sva ta rana sjećanja još uvijek negdje u nama – samo ih još ne znamo otključati, piše IFL Science.
