Sudbina ima paklen smisao za humor pa se tako ovih dana na veoma opak način našalila s Republikom Francuskom, i to dva puta. Republika čija je Revolucija 1789. udarila temelje modernoj demokraciji, demokraciji kakva se danas nalazi tek u udžbenicima, doživjela je i forhend i bekend pljusku, najniži udarac svojim moralnim tekovinama još od onih lipanjskih dana 1940. godine i Hitlerove okupacije. Sloboda, jednakost, bratstvo opet(ovano) su na kušnji i, nevezano za pljuske, samo je pitanje vremena kada će građanstvo opet biti primorano zaigrati na sve ili ništa te moto vratiti u prvotni oblik koji je podrazumijevao završetak ou la mort!
SLUČAJ PRVI
Malo je vjerojatno da je ijedan od tisuću i pet stotina francuskih bogataša koji godišnje zarađuju više od milijun eura bio sretan kada im je socijalistički predsjednik Hollande najavio porezni namet od 75 posto. Još je manje onih koji nisu znali da je jutro pametnije od noći i pričekali da vide što će se od te najave uistinu i ostvariti. A tek je jedan od bogataša požurio te odmah priprijetio da će napustiti državu Francusku. Ne, nije to bio nitko od gramzivih kapitalista koji ljubomorno čuvaju svaki novčić nego nitko drugi do Gérard Depardieu, bard francuskog glumišta, ikona francuskog filma. Ama tko je u Francuskoj mogao zamisliti da će to biti baš Depardieu? Tko je i pomisliti mogao da mu je novac draži od slasne francuske kuhinje i rujnih francuskih vina?
Brzo je Depardieu spakirao kofere i već početkom prosinca prošle godine preselio u belgijski Nechin usput poručujući da ne odlazi radi poreza, kojeg je ionako u zadnja četiri desetljeća Francuskoj platio u iznosu (po vlastitoj računici) 170 milijuna eura, već da su nepremostive razlike između njega i tog socijaliste Hollandea koji kažnjava uspjeh, kreativnost i talent. No već je tada svima u Francuskoj bilo jasno da Depardieu više voli novac nego slasnu francusku kuhinju i rujna francuska vina.
A onda je Francusko Ustavno vijeće krajem 2012. godine proglasilo neustavnim porez od 75 posto na prihode više od milijun eura. U prijevodu je to značilo: Vrati se Depardieu, vrati, nećemo ti ništa uzeti. 'Ajde, ne budi takav, nemoj se ljutiti. Samo smo se šalili. Ali prag je pređen i glumac je naumio da povratka nema i da nitko od njega neće praviti budalu: te ima poreza, te nema poreza. I onda je po drugi put u mjesec dana spakirao kofere i odlučio da će Francuzi (dodatno) požaliti za ove neslane šale i zažaliti što ga više nema tako što će se odreći francuske putovnice i postati ortodoksni Rus, dobar drug i omiljeni glumac svog novog predsjednika (nad predsjednicima) Vladimira Putina, ikona stare/nove sile Rusije. Ali da bi ostvario pravo na 13 posto poreza morat će u Rusiji živjeti najmanje šest mjeseci svake godine. No njega to ne zabrinjava jer, kako ističe, nije došao u Rusiju radi poreza.
I tako je Depardieu postao dio veoma malenog broja stranaca koji su zatražili rusko državljanstvo i još ekskluzivnijeg kluba onih koji su isto dobili. Neopisivu sreću što je Depardieu postao Rus iskazao je čečenski lider Ramzan Kadyrov velikodušnom ponudom glumcu da može uzeti koji i koliki god dio zemlje želi u toj republici. Depardieu se domaćinima na dobrodošlici zahvalio riječima da je Rusija velika demokracija, poručio njihovoj oporbi da nema ništa, a kamoli programa, da postoje samo neki pametni ljudi poput Kasparova, što je dobro za šah te da Pussy Riot imaju sreće jer iz džamije ne bi izašle žive, itd. itd.
Zatim se nije pojavio na Sudu u Parizu po optužbi vožnje u pijanom stanju; slupao je skuter s čak tri puta više alkohola u krvi od dopuštenog. Rečeno je da je bio prezauzet spremajući se za ulogu Dominique Strauss-Kahna, bivšeg lidera MMF-a, poznatog po optužbama za raznorazne seksualne delikte.
I to je za sada sve od njega iz Rusije.
Na primjeru Depardieua globalizacija se još jedanput pokazala kao nekom majka, a nekom maćeha. I dok se (već desetljećima) menadžerima multinacionalnih kompanija pjevaju hvalospjevi kad izmjeste proizvodnju u Kinu i Kambodžu ne bi li snizili troškove poslovanja, dotle se glumčev prebjeg u (porezima neopterećenu) Rusiju tumači kao nacionalna izdaja. I dok su tenisači i vozači Formule 1 koji imaju prebivalište u Monaku mondeno osviješteni (i porezno rasterećeni), dotle je Depardieu još samo jedan bezobzirni kapitalist, kojega uopće ne uzbuđuje staromodni osjećaj privrženosti naciji, birajući državljanstvo isključivo vođen čistom profitnom računicom. No već je svima nama jasno da je i multinacionalnim kompanijama i sportašima i glumcima i glazbenicima, tj. svima koji imaju mnogo, državljanstvo prije svega poslovna odluka. Slučaj Gérard Depardieua samo je još jednom to p/dokazao. I je li fer osuđivati ga više od drugih koji čine isto, samo zato što je on bio tek nešto glasniji?
Međutim, pitanje je što će glumac učiniti sa svojim ordenom francuske Legije časti, čiji je moto Čast i domovina? Neće biti nikakav problem da mu ga ljubazni domaćini u ruskoj čeličani istope i nanovo iskuju s natpisom Novac i ja, oduvijek.
Forhend pljuska.
SLUČAJ DRUGI
Oprah: Jesi li ikad uzeo zabranjena sredstva?
Lance: Da.
Oprah: EPO?
Lance: Da.
Oprah: Jesi li ikad uzeo krvni doping ili činio transfuzije krvi?
Lance: Da.
Oprah: Testosteron, kortizon i ljudski hormon rasta?
Lance: Da.
Oprah: U svih sedam Tour de France pobjeda, jesi li ikada uzeo zabranjena sredstva ili krvni doping?
Lance: Jesam.
Iako je i prvo da bilo dovoljno da ga sruše, ovih je pet uzastopnih da jednom zauvijek udarilo pečat Prevara na jednu od najljepših sportskih/ljudskih priča/bajki. A bajka je išla nekako ovako: mladi biciklist u dvadesetpetoj godini pobjeđuje rak testisa da bi zatim osvojio sedam uzastopnih Tour de Francea i postao otac pet puta.
Nema 'ko nema da je od biciklista njegove generacije bio pozitivan na doping. Svi osim gospodina Lancea. S godinama je broj doping optužbi na njegov račun rastao, ali on je elegantno poricao sve. A onda mu je u kolovozu 2012. godine Američka antidopinška agencija zabranila daljnje nastupe i oduzela sve naslove pobjednika Tour de Francea, što je u listopadu potvrdila i Svjetska biciklistička organizacija. Ubrzo su ga se i sponzori odrekli (i podigli tužbe), i nije trebalo dugo čekati da se čelični Lance slomi i napokon prizna (sve).
I baš tad kad su ga se svi odrekli, Oprah je namirisala ekskluzivu (i novac) i nagovorila Lancea da prizna sve grijehe kroz esencijalni intervju s njom, na kojem će ona usputno zaraditi milijune od reklama i vratiti vlastitu posrnulu mrežu OWN na pravi kolosijek gledanosti.
Doping je neophodan, nešto kao zrak u gumama ili voda u boci, kaže Armstrong bez imalo kajanja.
Ubio je time Lance dobar dio naše vjere u sport, uvaljao je francuski nacionalni ponos, njihov omiljeni Tour u blato, ismijao im posredno i naslijeđe Revolucije, načinio lakrdiju od svega, p/dokazao da je jedino profit/uspjeh pod svaku cijenu važan. I je li fer osuđivati ga više od drugih koji također varaju radi profita/uspjeha, samo zato što smo užasno ljuti jer nam se s njegovim padom srušio i naš ideal/mit? Nismo li krivci zapravo mi, mi koji smo ga idealizirali?
Bekend.
