U ljeto 1715. godine jedanaest španjolskih brodova natovarenih srebrom, zlatom, draguljima i robom iz američkih kolonija napustilo je Havanu i krenulo preko Atlantika prema Španjolskoj. Nikada nisu stigli do otvorenog oceana. Snažan uragan zahvatio je flotu uz istočnu obalu Floride i razbio brodove o plićake i obalu. Više od tisuću ljudi izgubilo je život, a golema količina španjolskog blaga završila je pod morem, među olupinama razasutim desecima kilometara duž obale.

Za Španjolce je to bila katastrofa. Za ljude koji su već živjeli na rubu zakona bio je to poziv koji se nije mogao ignorirati.

Vijest o srebru koje leži u plitkoj vodi brzo se proširila Karibima. Španjolske spasilačke ekipe podigle su logore na obali i počele izvlačiti novac iz olupina. No vrlo brzo oko Floride su se pojavili bivši privatnici, krijumčari i pomorci kojima je završetak velikog europskog rata ostavio brodove i oružje, ali više nije ostavio legalnog neprijatelja kojega su smjeli pljačkati.

Jedan od njih bio je Henry Jennings.

Njegov pohod na španjolski logor početkom razdoblja koje će kasnije biti nazvano Zlatnim dobom piratstva pokazuje koliko je granica između ratnog privatnika i običnog pirata mogla nestati u samo nekoliko dana.

U izvoru objavljenom svega nekoliko godina poslije, knjizi A General History of the Pyrates iz 1724., opisuje se trenutak u kojem su Jenningsovi ljudi pronašli španjolsko blago na Floridi. Autor navodi kako su Španjolci u skladištu na obali držali oko 350.000 pieces of eight, srebrnih španjolskih dolara, pod zaštitom šezdesetak vojnika. Jennings je doveo oko 300 ljudi, straža se povukla, a srebro je odneseno.

Bio je to jedan od događaja koji su od Nassaua na Bahamima napravili najveće piratsko utočište zapadnog Atlantika.

Rat je završio, ali tisuće naoružanih mornara nisu nestale

Da bi se razumjelo zašto je nekoliko godina nakon 1713. došlo do eksplozije piratstva, potrebno je vratiti se u Rat za španjolsku baštinu.

Tijekom rata europske sile koristile su privatno naoružane brodove kojima su državne vlasti izdavale dopuštenja da napadaju neprijateljsku trgovinu. Takvi ljudi nisu formalno bili pirati. Privatnik koji je imao valjanu letter of marque mogao je zarobiti neprijateljski trgovački brod, odvesti ga u prijateljsku luku i zakonskim postupkom podijeliti vrijednost broda i tereta.

Royal Museums Greenwich tu razliku sažima vrlo jednostavno: privatnici su bili privatni naoružani brodovi koji su tijekom rata djelovali uz službeno odobrenje države.

Problem je nastao kada je rat završio.

Mir u Utrechtu 1713. zatvorio je velik dio legalnog tržišta pomorskog plijena. Brojni kapetani i članovi posada odjednom su ostali bez posla. Znali su ploviti, boriti se i zarobljavati brodove, imali su oružje i vrlo malo interesa za povratak na slabo plaćena trgovačka ili ratna plovila.

Upravo taj prijelaz iz legalizirane pljačke u otvoreno piratstvo jedan je od ključnih razloga zašto je početkom 18. stoljeća piratstvo naglo poraslo. Suvremena historiografija naglašava da su se karijere privatnika i pirata često preklapale te da je rat stvorio infrastrukturu, ljude i iskustvo iz kojih je piratstvo poslije crpilo snagu.

Autor A General History of the Pyrates također je jasno povezivao rast piratstva s razdobljem nakon Utrechtskog mira.

Tada se dogodio uragan na Floridi.

Jedanaest brodova nestalo je u oluji

Španjolska flota napustila je Havanu u srpnju 1715. i prevozila bogatstvo prikupljeno iz španjolskih kolonija. Uragan je brodove zahvatio uz današnju istočnu Floridu.

Florida Museum navodi da je izgubljeno jedanaest španjolskih brodova, dok je jedan francuski brod izbjegao katastrofu. Oko tisuću ljudi poginulo je, a približno 1.500 preživjelih našlo se na obali. Jedan od brodova, Urca de Lima, nasukao se tako da je poslije mogao služiti kao skladište i potpora preživjelima.

Španjolci su vrlo brzo počeli spašavati teret.

U vodi nisu ležali nekakvi mitski sanduci s uredno posloženim zlatnicima, nego golema količina srebrnog novca, zlata, trgovačke robe i predmeta koji su bili razasuti iz razbijenih brodova. Radilo se sustavno: ronioci su ulazili u olupine, predmeti su prenošeni na obalu, a spašeno blago čuvano je prije transporta prema Havani.

No španjolski logori gotovo da su predstavljali banku bez pravih zidova. Jennings je to shvatio.

Henry Jennings iskrcao je ljude i uzeo srebro

Jennings je pripadao skupini bivših jamajčanskih privatnika koji su se nakon završetka rata našli u vrlo nejasnom pravnom položaju. Ljudi koji su samo nekoliko godina ranije uz državnu dozvolu napadali španjolske brodove sada su morali prihvatiti da je rat završen i da ono što je jučer bilo dopušteno ratno privatništvo danas može biti tretirano kao obična pljačka.

Prema A General History of the Pyrates, prema Floridi su krenula dva broda i tri slupa iz Jamajke i Barbadosa. Kada su stigli do mjesta na kojem su Španjolci spašavali blago iz potopljene flote, zatekli su oko 350.000 srebrnih dolara pohranjenih na obali i stražu od približno šezdeset vojnika. Jenningsova skupina, koja je prema istom izvoru brojala oko 300 ljudi, iskrcala se i krenula prema logoru, nakon čega se malobrojna španjolska straža povukla, a napadači su odnijeli srebro.

Pohod se time nije završio. Na povratku su Jenningsovi ljudi naišli na španjolski brod koji je plovio iz Porto Bella prema Havani, opljačkali košenil, indigo i još oko 60.000 srebrnih dolara, a potom pustili plovilo da nastavi put.

Tek po dolasku na Jamajku postalo je očito koliko se pravna situacija promijenila. Španjolska i Britanija više nisu bile u ratu pa Jennings nije mogao jednostavno pokazati ratnu dozvolu i očekivati da će vlast priznati plijen kao zakonito osvojenu neprijateljsku imovinu. Španjolske vlasti podnijele su službeni prosvjed guverneru Jamajke i zahtijevale povrat opljačkane robe, a ljudi koji su se donedavno mogli predstavljati kao privatnici našli su se na putu prema otvorenom piratstvu.

Ilustracija: Bljesak.info / Zlatno doba gusarstva

Ilustracija: Bljesak.info / Zlatno doba gusarstva

Nassau je pružao gotovo sve što je piratima trebalo

Bahami su za ljude koji su željeli izbjeći državnu kontrolu imali gotovo idealnu geografiju. Stotine otoka, plićaka i uskih prolaza omogućavale su manjim brodovima da se sklone na mjesta do kojih veliki ratni brodovi nisu mogli lako doći, dok je Nassau na New Providenceu imao luku dovoljno dobru za opskrbu, popravke i okupljanje posada.

Autor General History upravo takvu konfiguraciju prostora navodi kao jedan od razloga širenja piratstva. Mali otoci i pješčani sprudovi pružali su vodu, ribu, kornjače i sigurna mjesta za čišćenje i popravljanje brodova, a istodobno su napadačima omogućavali da se sklone prije nego što vijest o njihovoj prisutnosti stigne do ratne mornarice.

Za piratsku ekonomiju to je bilo presudno jer pljačka trgovačkog broda nije završavala osvajanjem tereta. Trebalo je pronaći mjesto na kojem će se ukradena roba prodati, nabaviti barut i hranu, popraviti trup ili jarbol, pronaći nove članove posade i doći do informacija o brodovima koji upravo napuštaju Havanu, Charleston ili Jamajku. Nassau je u nekoliko godina postao upravo takvo mjesto.

Nakon brodoloma španjolske flote 1715. njegov značaj dodatno je narastao. Bivši privatnici, krijumčari i otvoreni pirati pristizali su na Bahame, a zajedno s njima dolazili su zaplijenjeni brodovi, srebro i roba koju je netko morao otkupiti, preprodati ili zamijeniti za ono što je posadama trebalo.

U istoj luci pojavljuju se ljudi koji će postati legende

U A General History of the Pyrates sačuvan je popis zapovjednika koji su se u tom razdoblju nalazili na otoku Providence. Uz Henryja Jenningsa spominju se Benjamin Hornigold, Edward Teach, poznatiji kao Blackbeard, Charles Vane, Edward England i drugi ljudi čija će imena samo nekoliko godina kasnije postati sinonim za Zlatno doba piratstva.

U tom trenutku mnogi od njih još nisu imali reputaciju koju im je poslije stvorila popularna kultura. Njihove su se karijere tek oblikovale u svijetu u kojem je nestala jasna granica između ratnog privatnika, krijumčara i pirata, a slaba vlast na Bahamima omogućila im je da neko vrijeme djeluju gotovo bez ozbiljne kontrole.

Nassau se često opisuje kao ''Republika pirata'', ali takav naziv ne treba shvatiti doslovno. Ondje nije postojala država s uređenom administracijom, stabilnom vladom i teritorijalnim institucijama. Radilo se prije o prostoru u kojem je formalna britanska vlast praktično prestala funkcionirati, dok su piratski kapetani i njihove posade uspostavljali vlastita pravila, trgovali s ljudima koji nisu postavljali previše pitanja i koristili luku kao logističku bazu za nove pohode.

Neke piratske posade imale su pisane sporazume o podjeli plijena, naknadama za ozljede i ovlastima kapetana, no takav oblik unutarnje organizacije ne treba poistovjećivati s državnom upravom. Nassau je prije svega bio sigurno sidrište, tržište ukradene robe i mjesto na kojem se mogla okupiti nova posada.

Problem više nije bilo moguće ignorirati

Kako se broj pirata povećavao, posljedice su počeli osjećati trgovci čiji su brodovi povezivali Britaniju, sjevernoameričke kolonije i Karibe. Piratski napadi više nisu bili povremeni incidenti nego ozbiljna prijetnja trgovini, zbog čega su kolonijalne vlasti i trgovci sve snažnije zahtijevali intervenciju Londona.

Već uvod u A General History pirate predstavlja kao prijetnju čitavom trgovačkom sustavu te tvrdi da su engleski trgovci zbog njihovih napada pretrpjeli goleme gubitke.

Britanska kruna odgovorila je kombinacijom sile i pomilovanja. Kralj George I. ponudio je oprost piratima koji se predaju unutar određenog roka, dok su za hvatanje onih koji nastave djelovati određene nagrade. U proglasu prenesenom u General History za zapovjednika piratskog broda obećano je 100 funti, za više časnike 40, niže 30, a za običnog člana posade 20 funti. Posebno je zanimljivo da je piratu koji bi vlastima predao vlastitog zapovjednika ponuđeno čak 200 funti, čime se očito pokušavalo razbiti povjerenje unutar posada.

Dio ljudi procijenio je da je ponuda dovoljno dobra da odustanu od daljnjeg piratstva. Među njima je bio i Henry Jennings, dok su drugi smatrali da se još uvijek mogu oduprijeti povratku državne vlasti.

Woodes Rogers stiže na Bahame

Čovjek kojemu je povjeren zadatak ponovnog uspostavljanja britanske vlasti bio je Woodes Rogers, pomorac koji je vrlo dobro poznavao svijet privatnika jer je i sam tijekom Rata za španjolsku baštinu vodio privatničku ekspediciju.

Kada je 1718. stigao u Nassau kao guverner, iza njega nije stajao samo kraljevski oprost nego i stvarna vojna sila. Piratima je ponuđen izbor koji je sada imao sasvim drukčiju težinu: mogli su prihvatiti pomilovanje i pokušati započeti novi život ili nastaviti djelovati protiv vlasti koja je napokon bila spremna upotrijebiti ratne brodove.

Većina je prihvatila prvi put. Charles Vane odabrao je drugi.

Vaneov bijeg iz Nassaua

Opis njegova bijega jedan je od najupečatljivijih događaja sačuvanih u izvornom tekstu. Nassauška luka imala je dva prolaza, a dok su britanski ratni brodovi ulazili kroz jedan, drugi je ostao dovoljno otvoren da Vane pokuša proboj.

Umjesto predaje, zapalio je jedan veliki zaplijenjeni brod i pustio ga prema britanskim plovilima, pretvarajući ga u improvizirani fire ship. Dok su se Britanci morali nositi sa zapaljenim brodom koji im se približavao, Vane je iskoristio zabunu, izvukao svoje plovilo iz luke i pritom otvorio vatru prema protivniku.

U tom jednom događaju dobro se vidi koliko se situacija na Bahamima promijenila. Nassau više nije bio mjesto na kojem su pirati mogli računati da vlast neće doći, nego luka u kojoj se ponovno uspostavljao državni poredak.

Rogers je nakon dolaska organizirao obranu otoka i pokušao bivše pirate uključiti u novu kolonijalnu strukturu. General History navodi da je oko 400 bivših pirata organizirao u čete i postavio časnike kojima je vjerovao, pokušavajući ljude koji su godinama živjeli od napada na brodove pretvoriti u stanovnike i branitelje kolonije.

Pomilovanje nije uvijek značilo kraj piratske karijere

Koliko je taj proces bio težak pokazuje slučaj Johna Augura. Rogers mu je, nakon što je prihvatio pomilovanje, povjerio slup i poslao ga po namirnice, očito računajući da se bivšim piratima može dati mjesto u novom sustavu.

Augur i njegovi ljudi vrlo brzo vratili su se starim navikama. Na putovanju su presreli druga plovila i odnijeli robu vrijednu oko 500 funti, nakon čega su pokušali pobjeći prema Hispanioli. Oluja ih je, međutim, vratila prema Bahamima, brod im je stradao, a posada se našla na jednom od nenaseljenih otoka, gdje ih je ubrzo pronašlo naoružano plovilo koje je poslao Rogers.

Desetorica zarobljenih osuđena su na smrt, a pogubljenje je izvedeno pred njihovim bivšim drugovima. Izvor opisuje kako su osuđenici s vješala pokušavali izazvati okupljene nekadašnje pirate, optužujući ih da su postali kukavice jer dopuštaju vlastima da ih pogube. Jednome od njih pripisuje se čak izjava kako ne žali zbog zločina, nego što ih nije počinio još više. Takve doslovne replike uvijek treba uzimati s rezervom jer ih je teško neovisno potvrditi, ali sama pogubljenja vrlo jasno pokazuju poruku koju je Rogers želio poslati: pomilovanje je bilo stvarno, ali za one koji se vrate piratstvu više neće biti druge prilike.

Ilustracija: Bljesak.info / Piratski napadi više nisu bili povremeni incidenti nego ozbiljna prijetnja trgovini

Ilustracija: Bljesak.info / Piratski napadi više nisu bili povremeni incidenti nego ozbiljna prijetnja trgovini

Knjiga koja je stvorila našu sliku pirata

Velik dio onoga što danas zamišljamo kada govorimo o Blackbeardu, Vaneu, Anne Bonny, Mary Read i drugim piratima ranog 18. stoljeća potječe iz knjige A General History of the Pyrates, objavljene u Londonu 1724. pod imenom Captain Charles Johnson.

Identitet autora do danas nije pouzdano riješen. Djelo se dugo pripisivalo Danielu Defoeu, no takva atribucija nije dokazana, zbog čega suvremeni istraživači uglavnom govore o anonimnom ili još uvijek neidentificiranom ''Captainu Johnsonu''.

Vrijednost knjige proizlazi iz činjenice da je nastala vrlo blizu događajima koje opisuje. Neki ljudi o kojima autor piše bili su mrtvi tek nekoliko godina, dok su drugi još bili živi, pa tekst sadrži podatke koje nije moguće pronaći u kasnijoj literaturi. Istodobno, riječ je o djelu namijenjenom tržištu, pisanom dramatično i s očitom željom da zabavi čitatelja, zbog čega njegove brojke, dijaloge i spektakularnije epizode treba provjeravati prema kolonijalnim dokumentima, sudskim zapisnicima i novinskim izvještajima.

Unatoč tim ograničenjima, upravo je ta knjiga u velikoj mjeri definirala način na koji će sljedeća tri stoljeća zamišljati Zlatno doba piratstva.

Život na piratskom brodu nije imao mnogo veze s kasnijom romantikom

Književnost i filmovi od pirata su napravili simbole avanture i slobode, ali svakodnevni život na brodu bio je mnogo manje privlačan. Prostor je bio skučen, hrana se kvarila, pitka voda bila je dragocjena, bolesti su se brzo širile, a ozljeda koja bi danas bila rutinski liječena mogla je završiti amputacijom ili smrću.

Ni uspješna piratska karijera najčešće nije dugo trajala. Edward Teach, Blackbeard, poginuo je 1718., Charles Vane završio je na vješalima nekoliko godina poslije, dok su brojni manje poznati članovi posada poginuli u borbama, utopili se ili bili pogubljeni nakon zarobljavanja.

Čak i General History, knjiga koja je mnogo pridonijela stvaranju piratske legende, upozorava čitatelje da velika većina ljudi koji krenu tim putem ne završava uživajući u bogatstvu, nego nasilnom i vrlo kratkom smrću.

Zlatno doba koje je zapravo trajalo vrlo kratko

Jedna od zanimljivijih činjenica jest koliko je kratko trajala faza piratstva koja je ostavila najveći trag u popularnoj kulturi. Nassau je početkom 1710-ih postao važno utočište pomorskih razbojnika, katastrofa španjolske flote 1715. privukla je nove ljude i golemi plijen, a već 1718. Rogers je stigao s nalogom da ponovno uspostavi britansku vlast.

Tijekom sljedećih nekoliko godina velik dio najpoznatije generacije bio je mrtav, pogubljen, pomilovan ili prisiljen tražiti druga područja djelovanja. Istodobno se pojačavala prisutnost Kraljevske mornarice, kolonijalne vlasti postajale su manje spremne tolerirati trgovinu ukradenom robom, a luke u kojima su pirati prije mogli računati na zaštitu postajale su za njih sve opasnije.

Piratstvo time nije nestalo s oceana, ali razdoblje u kojem je Nassau mogao funkcionirati kao gotovo nesmetana baza velikog broja piratskih kapetana završilo je.

Oluja nije stvorila pirate, ali im je pružila savršenu priliku

Uragan iz 1715. godine nije stvorio karipsko piratstvo. Ono je postojalo desetljećima prije brodoloma španjolske flote, a granica između privatništva, krijumčarenja i otvorene pljačke već je dugo bila nejasna.

Ono što je oluja učinila bilo je mnogo važnije: dogodila se upravo u trenutku kada su se na Karibima nalazile stotine iskusnih i naoružanih pomoraca kojima je završetak rata oduzeo legalni način da žive od zarobljavanja neprijateljskih brodova. U isto vrijeme Bahami su imali slabu državnu vlast, Nassau pogodnu luku, a trgovački pravci prema Europi i sjevernoameričkim kolonijama bili su prepuni vrijednog tereta.

Kada se tome pridoda ogromna količina španjolskog srebra razasuta uz obalu Floride, postaje razumljivo zašto je nekoliko narednih godina proizvelo toliko imena koja će kasnije postati legendarna.

Jenningsov napad pokazao je da se do blaga može doći silom, a Nassau da postoji mjesto na kojem se nakon takvog pohoda može popraviti brod, pronaći nova posada i pripremiti sljedeći napad.

Nekoliko godina poslije ta je mogućnost nestala. Woodes Rogers donio je kraljevski oprost, ratne brodove i vješala, dok je britanska država postupno preuzimala ono što je godinama bila zapuštena kolonija.

Do trenutka kada je 1724. objavljena A General History of the Pyrates, velik dio ljudi o kojima je govorila već je pripadao prošlosti.

Njihovo je razdoblje bilo kratko.

Priča koju su ostavili iza sebe pokazala se mnogo dugovječnijom.

Izvori:A General History of the Pyrates iz 1724., djelo objavljeno pod imenom Captain Charles Johnson, čiji stvarni identitet nije pouzdano utvrđen; Florida Museum of Natural History; Royal Museums Greenwich; Smithsonian Institution; suvremena historiografija o engleskom privatništvu i piratstvu. U izvornom tekstu posebno su vrijedni neposredni opisi Jenningsova napada na španjolsko blago, piratske zajednice u Nassauu, kraljevskog oprosta i Rogersova dolaska.