Na današnji dan prije 105 godina, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu je umro feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne, jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Rođen je 13. prosinca 1856. godine u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini. Roditelji su mu bili od Adam i Stana Borojević, rođena pl. Kovarbašić. Osnovnu školu polazio je i završio je u Zrinu gdje je njegov otac Adam od 1859. godine bio zapovjednikom.
Borojević je odabrao vojničku karijeru i postao je časnik u austrougarskoj c. i k. vojsci (c. i k. je tada bila vrlo česta kratica za carski i kraljevski, što je izražavalo dvojnost Austro-Ugarske Monarhije).
Borojević se kao zapovjednik proslavio za vrijeme Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu. Zapovijedao je austro-ugarskim napadom na Italiju, u krvavim borbama oko rijeke Soče, blizu talijansko-slovenske granice. Borojević je zbog pobjeda na tom području dobio nadimak Lav sa Soče.
Talijansku vojsku uspjeli su teško poraziti kod Kobarida, a zatim je potisnuti sve do rijeke Piave, nadomak Venecije. Bio je to jedan od najvećih austro-ugarskih trijumfa u cijelom Prvom svjetskom ratu.
Borojević je dobio čin feldmaršala te titulu austrijskog baruna. Otad mu je puni naslov feldmaršala bio je Svetozar barun Borojević von Bojna.
Nakon raspada Austro-Ugarske Borojević je svoje vojno iskustvo ponudio Narodnom vijeću Države SHS-a, ali su ga odbili zbog prevelike privrženosti Habsburgovcima.
Naime, i dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS.
No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno, gotovo u siromaštvu.
Umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome groblju. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti. Njegovi posmtrni ostatci preneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I.
Hrvatski povjesničar Drago Roksandić tvrdi da je Borojević Srbin te je istog uvrstio u knjigu "Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana". Mario Grčević s druge strane napominje da je uvrštenje Borojevića u spomenutu knjigu bez povijesnih argumenata s obzirom da je temeljem njegovih privatnih i javnih nastupa razvidno da je Borojević sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima.
Zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju ga među Srbe. Međutim, u svojim pismima i govorima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku narodnosnu pripadnost i domoljublje.
Svetozar Borojević od Bojne bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvoga svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u obrani svakog metra bojišnice mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života.
No unatoč takvim kritikama, učinkovitost u obrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.
