Tercet možda najljepših arhitektonskih djela u Mostaru je neraskidivo vezan uz rat: Stari most je srušen u ratu, Most princa Rudolfa nikad nije izgrađen zbog rata, a Partizansko groblje je izgrađeno i napušteno kao posljedica ratova.
Partizansko groblje donekle dijeli sudbinu svoga autora, Bogdana Bogdanovića – Mostar je napustio ovaj spomenik, a Bogdanović je napustio Beograd onda kad je Beograd napustio njega početkom '90-ih godina XX. stoljeća.
Priča o izgradnji spomen-groblja u Mostaru je djelomično vezana za politički pravac na kojim se Jugoslavija uputila 1948. Dotad, a neizbježno i nekoliko godina nakon 1948., Jugoslavijom su nicali spomenici NOB-u, revoluciji, poginulim partizanima... Ovi spomenici su u najmanju ruku bili kopije socrealističkih spomenika iz SSSR-a, a sadržavali su uobičajenu ikonografiju: petokrake, srp i čekić, borce, oružje...
Nakon raskida sa Staljinom, Jugoslavija se nastojala što više odmaknuti od izgradnje takvih spomenika, te je svoju priliku dobio mladi arhitekt inspiriran nadrealizmom – Bogdan Bogdanović, kasnije dekan Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i beogradski gradonačelnik.
Godine 1959., Džemal Bijedić pokreće inicijativu za izgradnju spomen-groblja u Mostaru, a projekt je povjeren Bogdanoviću. Radove je izvodilo poduzeće „Parkovi i nasadi“. Kako bi se izgradio spomenik, bilo je potrebno ukloniti značajan dio brda na kojem se ono nalazi, a radove na tome je vodio inženjer Ahmet Ribica.
Za klesarske radove su angažirani majstori sa Korčule, o kojima Bogdanović govori:
„Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski... Njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina...Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio“.
Bogdanović je zamislio nekropolis – grad mrtvih kao „Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram“. Istovremeno, Bogdanović nije želio da taj nekropolis bude posvećen samo mrtvima, već i živima, te su kroz cijelo spomen područje razasute zelene površine sa mediteranskim raslinjem.
Kao najveću pohvalu svome radu, Bogdanović ističe:
„Jednom mi je u Beču prišla jedna ne baš sasvim mlada osoba i kaže: 'Ja sam iz Mostara, ne znam kako da vam kažem, mene su mama i tata napravili na vašem spomeniku'. Ja sam to shvatio kao veliki kompliment. Onda sam se sjetio da su to radili i po Grčkoj i da je to antički događaj“.
Na gornjem dijelu spomenika se nalaze kaskade sa nadgrobnim spomenicima koje je Bogdanović zamislio po uzoru na Viseće vrtove u Mezopotamiji.
Na zidovima iznad njih se nalaze sazviježđa:
„Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao 'Sedam mršavih kravica'“.
Nadgrobne ploče su napravljene od tenelije, kamena koji se koristio pri izgradnji Starog mosta, a 2004. godine su zamijenjene.
Na Partizanskom groblju je pokopano 560 poginulih boraca NOB-a čiji su nadgrobni spomenici napravljeni od kamena tenelije, a simboliziraju posječeno drvo.
Preko puta Partizanskog groblja, na mjestu današnjeg stambenog naselja je trebao biti izgrađen Trg žrtava fašizma s muzejom po projektu Nedima Džudže, ali se od toga projekta odustalo.
Godine 2006., groblje je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Više o Partizanskom groblju možete pročitati na:
http://info.hazu.hr/upload/file/izlozbe/bogdanovic%20katalog.pdf
http://www.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2778
http://tacno.net/kultura/bogdan-bogdanovic-mostarski-grad-mrtvih/
