Sjeo na bicikl, napustio Brazil i krenuo u svijet: Nakon više od 31.000 km stigao u Mostar
Danas iza sebe ima 527 dana putovanja, 15 prijeđenih zemalja i više od 31 tisuće kilometara. U Mostar je stigao biciklom, privučen njegovom povijesti i Starim mostom, a za Bljesak.info ispričao je kako je jedan naizgled običan trenutak na sveučilištu promijenio njegove planove.
Otkrio je što je sve doživio na putu te zašto više ne želi čekati "pravi trenutak" da bi živio život onako kako zaista želi.
Od veterine do putovanja oko svijeta
Prije nego što je krenuo na put, Martins je studirao veterinu i radio sa životinjama, a kako bi uštedio novac za putovanje, prihvaćao je različite poslove.
"Studirao sam veterinu i radio sa životinjama, a kako bih uštedio novac za putovanje, radio sam različite poslove. Najviše sam radio u Centru za istraživanje i rehabilitaciju morskih životinja (IPRAM) u Brazilu. Planirao sam se specijalizirati, ali onda sam upoznao ljude koji su mi promijenili život. To me potaknulo da napustim Brazil i krenem putovati svijetom", kazao je.
-webp-wm.webp)
Jedna poruka promijenila mu je planove
Ideja o putovanju rodila se u jednom sasvim običnom trenutku dok je bio na sveučilištu. Jedna poruka ga je natjerala da zastane i zapita se želi li propustiti priliku koja mu se možda više nikad neće pružiti.
"Bio sam na sveučilištu kad mi je prijatelj poslao poruku i pitao me želim li doći na njegovo vjenčanje na Tajland. Tada sam pomislio: 'Tko zna hoću li opet dobiti ovakvu priliku. Otišao sam i tamo ostao tri mjeseca. Sreo sam jako puno ljudi i upoznao njihovu kulturu. Posebno mi je ostao u sjećanju susret s čovjekom u budističkom hramu. Rekao mi je da, ako imam san, trebam ga slijediti jer često mislimo da imamo vremena, a zapravo ga nemamo. Ostarjet ćemo prije nego što shvatimo da smo propustili priliku", pojasnio je.
Martins je rekao da ga je na razmišljanje posebno potaknulo to što je tijekom putovanja upoznavao ljude koji su imali želje i planove, ali ih više nisu mogli ostvariti zbog zdravlja ili drugih okolnosti.
Upravo je zato odlučio iskoristiti prilike koje mu se pružaju, raditi ono što ga ispunjava i ne odgađati život za neko bolje vrijeme.
Putovanje nije uvijek bilo lijepo i bezbrižno
Među najtežim trenucima koje je prošao bilo je loše vrijeme, a posebno pamti oluju koju je doživio u Škotskoj, gdje je ostao zarobljen na otoku.
"Jedan od najvećih izazova bile su oluje koje su me zadesile na putu, posebno u Škotskoj. Tamo sam, zapravo, otišao u pogrešno vrijeme. Uzeo sam trajekt do jednog otoka jer je tamo bilo puno životinja koje sam želio fotografirati. Uzeo sam ruksak i krenuo prema planinama, ali me usred svega uhvatila velika oluja. Trčao sam natrag prema mjestu gdje me trajekt ostavio, ali on je već otišao. Čovjek koji je tamo radio samo me pogledao i rekao: 'Čovječe, što radiš ovdje? Vidiš kakvo je vrijeme!' Ostao sam u šatoru tri dana, sve dok oluja nije prošla. Rekao sam sam sebi kako mi se šator nije raspao samo zahvaljujući molitvama moje majke", ispričao nam je kroz smijeh.
Ni nakon oluje izazovi nisu prestali. Uslijedili su problemi s biciklom, a dan kad mu je guma pukla čak osam puta posebno će pamtiti.
-webp-wm.webp)
"Tijekom puta sam imao problema i s biciklom. U jednom danu guma mi je pukla čak osam puta. Hodao sam uz bicikl i tražio pomoć dok je kiša neprestano padala. Tada je naišla jedna žena automobilom, vidjela me kako guram bicikl po kiši, te rekla: 'Ili si lud ili stvarno treba pomoć?' Kad smo se zajedno ismijali mojoj lošoj sreći, odvezla me do mjesta gdje sam mogao popraviti i zamijeniti gumu, a nakon toga sam ponovno nastavio put", pojasnio je.
Najveći mu je problem, kako je kazao bio kad je pao s bicikla i slomio ključnu kost.
"Prije tri mjeseca u Hrvatskoj sam pao s bicikla i slomio ključnu kost. Otišao sam u bolnicu, ali me iznenadilo što su me umjesto medicinskog osoblja dočekali zaštitari i odmah počeli ispitivati zašto sam tamo, čak su mi htjeli raditi i alkotest. Nisam imao dobro iskustvo pa sam nazvao prijatelja Alessandra iz Italije. Došao je po mene, odveo me u Italiju i pobrinuo se da dobijem liječničku pomoć. Tamo su liječnici bili odlični i na kraju se pokazalo da mi operacija nije potrebna, ali su mi savjetovali mirovanje", objasnio je.
Nestašan i nemiran kakav po prirodi jest, Martins se ipak nije držao preporuke liječnika da šest mjeseci pauzira od bicikla. Nakon otprilike mjesec i pol odmora, kada je osjetio da se dobro oporavio, odlučio je ponovno nastaviti putovanje.
Najljepše uspomene su mu ljudi koje je upoznao tijekom putovanja
Iako je na putu obišao brojne zemlje i doživio bezbroj različitih situacija, Martins je kazao kako su mu najvrjedniji trenuci upravo oni povezani s ljudima koje je sreo usput.
"Najljepši dio ovog putovanja za mene su ljudi koje sam upoznao. Jedan od njih bio je Mark iz Walesa. Upoznao sam ga dok sam prodavao svoje fotografije. Kupio je jednu od njih, a onda mi je rekao da njegova kći uskoro putuje Balkanom i da mi želi pomoći jer se nada da će netko jednoga dana pomoći i njoj. Ponudio mi je da prespavam na njegovoj farmi te mi pomogao s hranom i stvarima koje su mi trebale za bicikl. Nisam mogao vjerovati da netko koga sam tek upoznao želi učiniti toliko za mene. Samo mi je rekao: 'Ništa me ne košta ako ti mogu pomoći.' To me stvarno oduševilo", kazao je.
Nakon 15 zemalja, Martins je posebno izdvojio Tajland, Wales i Srbiju, ali ne samo zbog mjesta koja je posjetio, već zbog ljudi koji su mu tijekom putovanja pružili pomoć i ostavili snažan dojam.
"Tajland mi se jako svidio, kao i Wales. Ljudi su mi govorili da Velšani nisu posebno ljubazni, ali ja sam imao potpuno drukčije iskustvo. Tamo sam upoznao Marka, koji mi je ponudio krov nad glavom, hranu i sve što mi je trebalo za put. Jako lijepa iskustva imao sam i u Srbiji. Ljudi su mi pomagali, upozoravali me na moguće opasnosti na putu, a često bi mi, kada bi vidjeli koliko dugo vozim bicikl, dali nešto za pojesti ili popiti. Takve stvari mi puno znače i upravo zbog njih neke zemlje posebno pamtim", objasnio je.
-webp-wm.webp)
Na biciklu troši puno energije, a kuha sam
S obzirom na kilometre koje svakodnevno prelazi, Martins mora paziti da unese dovoljno kalorija i proteina, a većinu hrane priprema sam, često usred prirode.
"Moram unositi puno kalorija jer tijekom vožnje bicikla potrošim ogromnu količinu energije. Jedem dosta proteina, najčešće zobene pahuljice, rižu, meso, ribu, jaja i piletinu, kako bih nadoknadio i vitamine i minerale koje gubim znojenjem. Namirnice uglavnom kupujem u trgovinama, a sa sobom imam male tave i većinu hrane pripremam na plinskom kuhalu", kazao je.
Umjesto da tijekom putovanja traži plaćene poslove, Martins svoj rad mijenja za hranu i pritom uči vještine koje želi koristiti kada se jednog dana vrati kući.
"Tijekom putovanja često mijenjam svoj rad za hranu. Kada sam ljudima nudio da radim za novac, bili su pomalo skeptični, ali kada sam rekao da želim raditi u zamjenu za hranu, rado su pristali. Tako sam radio na različitim farmama i naučio puno toga, popravljati stvari, brinuti se o životinjama, brati grožđe i još mnogo toga. Jednog dana, kada se vratim kući, želim imati vlastiti vrt s voćem i povrćem i sada već znam kako se brinuti za njega", rekao je.
Razlog dolaska u Mostar
Mostar je na Martinsovoj ruti bio gotovo nezaobilazan, a osim želje da vidi Stari most, dodatni razlog dolaska bio je susret s dvojicom brazilskih biciklista koji također putuju Europom.
"U Mostar sam došao zbog njegove povijesti i, naravno, zbog Starog mosta. Odlučio sam voziti od Sarajeva do Mostara jer ću se ovdje susresti s još dvojicom Brazilaca koji također putuju biciklom, pa ćemo neko vrijeme zajedno provesti u gradu. Od ljudi koji su već bili ovdje čuo sam samo dobra iskustva i svi su mi govorili da ne smijem proći kroz Mostar, a da ne vidim Stari most. Zato sam odlučio doći", naglasio je.
Martins je priznao da još nema plan kamo će ići dalje jer se njegova ruta često promijeni čim upozna nove ljude ili čuje za neku novu priliku.
"Nemam neku konačnu destinaciju jer se predomislim gotovo svaki dan. Nekad nešto odlučim, a već se sljedećeg jutra probudim i poželim otići potpuno negdje drugdje. U početku sam planirao otići na Tajland na tri mjeseca i vratiti se kući. Nakon toga plan je bio otići u Italiju na tri mjeseca, ali tamo sam upoznao ljude koji cijeli život putuju biciklom. Rekli su mi da ne smijem propustiti priliku ako je to ono što želim. Tako sam odlučio nastaviti putovati i pustiti da me put vodi", pojasnio je.
Iako danas bicikl smatra svojim glavnim načinom putovanja, Martins se njime zapravo nije znao služiti sve do punoljetnosti.
"Smiješno je što mnogi misle da vozim bicikl odmalena, a zapravo sam ga prvi put ozbiljnije vozio tek nakon 18. godine. Tada me jedan Brazilac kojeg sam upoznao pozvao da mu se pridružim i nauči me voziti. Nakon posla smo tri tjedna zajedno vježbali i tada sam se počeo opuštati na biciklu, iako ga poslije nisam puno vozio. Tek sam u Italiji shvatio koliko je bicikl dio njihove kulture i tada sam odlučio nastaviti voziti. Danas mi je bicikl postao način života", objasnio je.
-webp-wm.webp)
"Ne mogu dodati više dana svom životu, ali mogu dati više života svojim danima"
Martins je rekao da su ga upravo ljudi koje je susreo na putu naučili koliko vrijedi iskoristiti vrijeme koje imamo i ne odgađati ono što nas čini sretnima.
"Svi mi imamo samo jedan život i, ako imamo neki san, trebamo ga pokušati ostvariti. Ljudi često ustaju, idu na posao, vraćaju se kući i tako iz dana u dan ponavljaju istu rutinu, a na kraju shvate da zapravo nisu živjeli onako kako su željeli. Zato želim svojim danima dati što više života, ne samo zbog sebe nego i zbog ljudi koje upoznajem", objasnio je.
Posebno mu znače trenuci u kojima je svojim iskustvom nekoga drugoga potaknuo da napravi korak koji je dugo odgađao.
"U Italiji sam upoznao ženu koja je imala 62 godine i zbog našeg razgovora odlučila je promijeniti neke stvari. Rekla mi je da je tog ljeta otišla u Španjolsku, ali ne kao klasična turistkinja, već je razgledavala odredište biciklom. Rekla mi je da je to bilo najbolje ljeto u njezinom životu jer je smogla hrabrosti izaći iz svoje zone komfora i iskusiti život u svom njegovom sjaju. To me posebno ispunilo jer sam shvatio da sam svojim iskustvom nekoga potaknuo da učini nešto za sebe. Takve male stvari meni znače više nego što mogu opisati", rekao je.
Još nije spreman vratiti se u Brazil
Iako mu nedostaju obitelj i domovina, Martins je kazao da se zasad ne želi vratiti u Brazil jer se u Europi osjeća sigurnije, a ovo putovanje još uvijek vidi kao priliku da upozna svijet i živi život kakav želi.
"Naravno da se želim vratiti u Brazil, ali samo zbog obitelji i hrane, no trenutno se ne želim vraćati zbog sigurnosne situacije. U Europi se osjećam puno sigurnije. Moj otac nije mogao vjerovati da sam jednom ostavio bicikl osam sati dok sam otišao planinariti, a kada sam se vratio, bicikl je bio tamo sa svim stvarima. Ljudi su mi čak donosili hranu. Kad sam to doživio, shvatio sam koliko još toga na svijetu želim vidjeti. Zato ću još neko vrijeme istraživati, pa tko zna gdje ću na kraju poželjeti ostati. Još sam mlad i mislim da je sada najbolje vrijeme da živim svoje snove i radim ono što me čini sretnim", zaključio je.
-webp.webp)
-webp.webp)
-webp-wm.webp)
