Bit će da je Bobi Jelčiću, mostarskom redatelju sa zagrebačkom adresom, činjenica da o Mostaru nije snimljen ni jedan film u posljednjih dvadesetak godina dosta žuljala um i golicala znatiželju što bi bilo kad bih snimio kad se hercegovački zainatio i odvažio na zahtjevan posao snimanja istog. Iako kroz medije najavljen prije nekoliko godina, film je dosta dugo bio samo najava, a onda je napokon kliknulo, namaknuo se potrebni novac, okupila međunarodna glumačka ekipa, osigurali se tehnički aspekti te ih je Bobo sve skupa prošle godine doveo snimiti film o svom i našem Mostaru nazvan 'Obrana i zaštita'. Tako Mostar u dvijeitrinaestu ulazi u iščekivanju filma o samom sebi. Naravno, premijera je obećana Mostaru, a komu drugomu?
U gradu na Neretvi, onom istom poznatom po mostovima i obgrljena kršem, gradu u kojemu rijeka nije tek zelena u pjesmama već i u svom koritu, jedna se igra na drvenoj ploči usadila duboko u srcima njegovih građana i zasjala kao najsjajniji ukras mostarske tradicije.
Perzijanci su u davna vremena igru zvali takhteh nard, što će reći bitka na drvetu. Suton moći Perzije poklopio se sa svitanjem nove sile na obzoru – Osmanskog carstva, koja je šireći svoje zemljopisne granice na Balkan ujedno širila i mnoge preuzete tekovine perzijske kulture, među inima i igru na drvenoj ploči s pulama i kockicama, sada pod imenom tavla. Stoljeća otpuhnuše Osmanlije natrag u Aziju, ali tavla ostade.
Malo je filmova o tavli ili bolje reći malo je tavle na filmu, bit će da je donekle i o tome razmišljao bugarski redatelj Stefan Komandarev kada je 2008. godine odlučio ekranizirati novelu bugarsko-njemačkog pisca Ilije Trojanowa. I spoji Stefan kameru i tavlu – to esencijalno mostarsko, a očito i bugarsko, a možda još i čije, namijeni joj biti glavnim rekvizitom filma, a pokatkad i pokretačem radnje te snimi film. Ishod je prekrasno ostvarenje 'Svetat e golyam i spasenie debne otvsyakade', u prijevodu 'Svijet je velik, a spas čeka iza ugla'.
Film je to koji priča o nedavnoj političkoj prošlosti istočnoblokovske Bugarske kroz prizmu tople obiteljske sudbine, kroz propitivanje vlastitih stavova i privrženosti, ponajprije sebi samome, a onda i obitelji, korijenima pa i sustavu i vladajućoj partiji. Iako na trenutke naivan pa čak i pomalo nerealan, 'Svijet je velik, a spas čeka iza ugla' film je koji se voli na prvu.
Ulogu Bai-Dana, djeda koji s unukom, koji pati od amnezije, u tandem biciklu kreće na put iz Njemačke u Bugarsku ne bi li mu evocirao sjećanja, maestralno je i elegantno odigrao Miki Manojlović. Ali što u svemu tome radi tavla? Upravo Bai-Dan, lokalni prvak u tavli u malom bugarskom gradiću tvrdoglavo nikome ne da za pravo biti u krivu da tu igru na drvenoj ploči poima tek kao običnu igru. Podučavajući unuka igri on zapravo kroz savjete gotovo poetski opisuje svoj odnos prema tavli, uzdižući istu s razine sporadične društvene razbibrige na razinu vrela životne mudrosti. Riječima da tavlu igraju i oni koji znaju isto kao i oni koji ne znaju, on metaforički prikazuje okrutnost života koji se živi bez obzira imao – nemao, išlo te – ne išlo te. Savjet unuku da tavlu igra hrabro, lišen straha od realne mogućnosti da ga i lošiji igrač može tući, tako je blizak svim stanovnicima europskih tranzicijskih zemalja, i vezan s Bai-Danovim inzistiranjem da tavla nema veze sa srećom, nego s vjerom u kockice, a pretočeno u zbilju, zvuči kao hrabrenje i poziv na uzimanje stvari u svoje ruke, poziv na društvenu promjenu koja po pravilu počinje shvaćanjem da stvari onakve kakve jesu nisu takve i dane – promjenom svijesti pojedinca.
'Svijet je velik, a spas čeka iza ugla' film je koji po svršetku od gledatelja očekuje osobnu promjenu, kako je to eksplicitno prikazano u sceni kada djed prisiljava hospitaliziranog unuka na put bicikom zgražajući se nad njegovim oporavkom koji se sveo na puko izležavanje, cjelodnevno ekransko ispiranje mozga i čekanje ozdravljenja. Naravno da je i 'Svijet je velik, a spas čeka iza ugla' kao i svaki drugi film poslovično naivan pa će tako i unuka promjena od te prakse čudesno ozdraviti.
No Komandarev tu ne staje. On svakodnevicu današnje Bugarske, a posredno i svih istočnoeuropskih tranzicijskih država sažima u prikazu izbornog plakata s kojeg dojučerašnji režimski milicajac moli glas za demokratsku Bugarsku, time gotovo bolno upirući prst odgovornosti u gledatelja.
Uz iskrene želje da Jelčić svom gradu u dvijeitrinaestoj podari filmski odsjaj kakav Mostar zaslužuje, lijep poput Komandarevljeva ostvarenja i s nadom da će on biti katalizator društvenih promjena valja zapamtiti bit mostarske tradicije, a i svake druge:
- Ne igra se tavla za novac, nego za slavu – opominje Bai-Dan unuka.
Baš kao što se i život ne živi radi novca, nego novcu usprkos.
