Nedavno su uvijek racionalni Nijemci staloženo zaključili da je u vremenu globalnog zatopljena iracionalno očekivati da vode ima dovoljno za sve te donijeli jedinu razumnu odluku: pravo na vodu nije temeljno ljudsko pravo! Naime, ranoga je ožujka ove godine većina zastupnika Bundestaga podigla ruku za zakon kojim je doslovno pregažen čovjek, a neizravno i tri, očito sasvim sporedna akta: UN-ova Opća Deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. – kojima se kao osnovno ljudsko pravo definira pravo na život (voda znači život!) te Europska povelja o vodi iz 1968. godine kojom se voda definira kao opće nasljedno dobro. Nije li time Bundestag podario svijetu pravno pokriće za možebitne ratove za vodu?
Kada je 1955. godine Jonas Salk na pitanje Tko je vlasnik patenta na cjepivo protiv dječje paralize? odgovorio s protupitanjem (koje se tada, a i još dugo nakon, smatralo ultimativnim argumentom!) Ljudi, rekao bih. Ne postoji patent na cjepivo. Može li se patentirati Sunce?, ljudi ni u natruhama nisu mogli naslutiti da će za pedesetak godina čovječanstvo doći na takav stupanj razvoja koji će mu omogućiti patentiranje i Sunca i vode i zraka... Pritom je sasvim irelevantna činjenica da ljudski organizam u prosjeku bez vode može izdržati tek dva dana, jer će od sada vrijediti novo pravilo: plati da živiš, ako ne možeš – umri!
Gdje god da se dogodila, privatizacija vodovodne mreže je najblaže rečeno polučila neuspjeh, a realno tumačeno – civilizacijski nazadak. Na primjeru Berlina, gdje je jedan dio sektora krajem 90-tih godina privatiziran vidi se sva ekonomska nesuvislost i neopravdanost privatizacije vode: svi su očekivali da će privatizacija dovesti do nižih cijena, no dogodilo se potpuno suprotno, cijene su u glavnom gradu Njemačke konstantno rasle i do današnjeg dana su usluge u tom sektoru poskupjele za više od 30 posto.
Bosna i Hercegovina je s 9,461 kubičnih metara pitke vode po glavi stanovnika prva po zalihama u regiji i sedma u Europi. Bosna i Hercegovina je po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta uključujući i Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i Sjedinjene Američke Države, sve redom najveće svjetske igrače. Tijekom druge polovice 20. stoljeća u cijelom je svijetu zabilježeno smanjivanje zaliha pitke vode, a predviđanja su kako će se tijekom ovog stoljeća potrošnja vode povećati preko 1000 posto! Naravna je stvar očekivati da naša zemlja bude na meti stranih interesnih lobija koji će se doskora predstavljati kao spasitelji naše ekonomije, oni koji će donijeti nova radna mjesta i prosperitet, a zapravo će 'samo' htjeti isključivo zakonsko pravo na izvor života – vodu. Takav bosanskohercegovački scenarij je i više nego izvjestan jer se slični scenariji već odigravaju u članicama eurozone s dužničkim problemima kojima se davanje financijske pomoći uvjetuje privatizacijom vodnih resursa. Skupine civilnog društva uzalud troše tintu pišući EU povjerenicima, komisijama, odborima i predstavnicima zahtjeve da se zaustavi 'daljnji pritisak za nametanjem privatizacije voda' Grčkoj, Portugalu i drugima. Veoma je moguće da ni zakonske mjere koje su poduzele neke vlade (npr. nizozemska je Vlada 2004. donijela zakon kojim se zabranjuje privatizacija vodoopskrbe) neće biti dovoljne da se privatizacija općeg ljudskog dobra spriječi. Jer zakon je danas ovakav, a preko noći može postati potpuno suprotan.
Nedavno se u susjednoj Republici Hrvatskoj pokušalo baš 'preko noći' progurati Zakon o strateškim investicijama kojim bi se Vladi omogućilo jednostrano ukidanje statusa 'javnog dobra' šumama, pomorskom dobru, poljoprivrednom zemljištu, rudnim ili vodnim bogatstvima kada je riječ o situaciji koja ide u korist investicijskog projekta koji bude proglašen strateškim. Vladina je namjera iznjedrila masivan konsenzus oporbe, Crkve i svih drugih vjerskih organizacija, antifašista, nacionalista, građanskih udruga, anarhista, puka, konsenzus koji je odjeknuo kao jedinstveno jednostavno NE! Nema sumnje da ta novonastala pat situacija i rascjep između namjera hrvatske Vlade i stranog kapitala s jedne i potreba hrvatskih građana s druge strane neće dugo potrajati. Kako će se situacija rasplesti tek treba vidjeti.
Početkom dvijetisućitih predviđalo se da će ratovi za vodu početi za kojih dvadeset do dvadeset pet godina, no sukob u Libiji iz 2011. pokazuje da su ratovi za vodu možda već otpočeli. Naime, još je 1959. godine tijekom potraga za naftom otkriveno da Libija sa skoro dvije trećine svoga teritorija leži na ogromnim akviferima (akviferi – vodena skladišta duboko pod zemljom). Pukovnik Gaddafi desetljećima je vješto eksperimentirao sa živcima zapadnih moćnika, a onda je 2011. godine dolio jednu kap više i tako prelio čašu strpljenja Zapada koji je jednom sveobuhvatnom vojnom intervencijom odlučio ubiti tri muhe: i 'ludog Moamera' i naftu i vodu. I učini Zapad tako. Malo je vjerojatno očekivati da će biti mnogo onih koji će poput Gaddafija reći '¡No pasarán!' imperijalizmu kapitala i krenuti u rat. Mnogo su izgledniji scenariji 'ratova iz kulisa', ucjena Vlada, lobiranja, mita i korupcije. Osim možda u slučaju Ahmadinedžada i dinastije Kim.
Poznata indijska aktivistica Vanda Shiva je 2002. godine objavila knjigu 'Ratovi za vodu' u kojoj tvrdi da privatizacija vode ugrožava kulture i opstanak diljem svijeta te autorica poziva na pokret za očuvanje slobodnoga pristupa vodi za sve. Uništavanje izvora vode i sudjelovanje u njezinoj upitnoj preraspodjeli prema kojoj siromašni sve teže dolaze do vode Shiva vidi kao jedan od oblika terorizma. Teško se ne složiti s njenim stavom.
Vode ima za sve žedne, za svakog pojedinog čovjeka ove planete, ali pohlepa bogatih nema kraja i njihova ruka tržišne logike, ekonomske efikasnosti i 'pravedne raspodjele' će uskoro biti i na česmi. Stoga, dok svi mi kolektivno zaboravljamo da vodu, naftu, zemlju i sva druga prirodna bogatstva nismo naslijedili od predaka nego je tek posudili od naše djece i dok ravnodušno promatramo kako nekolicina sva ta dobra prisvaja sebi, bar dok još možemo 'besplatno' nazdraviti vodom, učinimo to. Već sutra će biti prekasno.
Sretan nam Svjetski dan voda.
