Kako je kobni nemar odnio živote 116 djece i 28 odraslih

Postoje nesreće koje se ni na koji način ne mogu predvidjeti, pa tako ni izbjeći, no ima i onih koje se nikada nisu smjele dogoditi – onih na koje je sve upućivalo ali ljude jednostavno nije bilo briga.

U potonju kategoriju svakako se ubraja tragedija koja je na današnji dan prije 60 godina zadesila gradić Aberfan.

Usnuli gradić u srcu Walesa imao je nesreću da "Britanski nacionalni odbor za ugljen! brdo iznad njega odabere kao lokaciju za odlaganje šljake.

Stanovnici, njih petstotinjak, s vremena na vrijeme su prosvjedovali zbog činjenice da je nad njihovim glavama deponiran otpad iz lokalnog ugljenokopa, no protesti su bili su prilično mlaki: gotovo svaka obitelj imala je člana zaposlenog u rudniku te je ovisila o "crnom zlatu".

Dana 21. listopada 1966. godine, glupost i nemar državnih institucija doveli su do tragedije: golema količina toga nepropisno odloženog otpada survala se na gradić, ubivši 28 odraslih i 116 djece.

Ignorirani stručnjaci

Jednoj od najgorih katastrofa svih vremena kumovalo je vrijeme. Te jeseni je, naime, padala nezapamćeno jaka kiša, i to tjednima bez prekida. Nažalost, vlasti su ignorirale upozorenja stručnjaka, koji su ponavljali da bi šuta natopljena vodom lako mogla postati nestabilna i proklizati.

Kišilo je i kobna 21. listopada, no djeci koja su pohađala osnovnu školu "Pantglas", smještenu ispod samog brda, to nije pokvarilo raspoloženje: bio je to zadnji dan nastave prije dugo iščekivanih praznika.

Dok su sjedili u klupama, s nestrpljenjem iščekujući zvono, mališani nisu mogli ni slutiti da će, za mnoge od njih, to ujedno biti zadnji dan života.

Toga jutra, točno u devet sati i petnaest minuta, nesretna djeca začula su potmulu grmljavinu koja je, prema svjedočenju preživjelih stanovnika grada, zvučala poput urlika ranjene zvijeri. Što su pomislila, možemo samo pretpostavljati, no vremena da si pomognu jednostavno nije bilo.

9:15 ujutro. Da se odron dogodio samo 20 minuta ranije, djeca još ne bi bila u školi. Da se dogodio nekoliko sati kasnije, škola bi se raspustila zbog praznika (half-term). Kobni trenutak pogodio je učenike točno na početku prvog sata.

Izvor fotografije: Facebook / Groblje u Aberfanu, ilustracija

Samo nekoliko preživjelih

Od trenutka kad su se stropne svjetiljke zanjihale do onog kad je više od stotinu tisuća kubičnih metara šute zdrobilo školu poput orahove ljuske prošlo je tek nekoliko sekunda… Nakon paklene buke, zavladala je sablasna tišina.

Ukupno gledano, samo je mali broj učenika i tek četiri učitelja uspio preživjeti izravni udar mulja u školu. Među odraslim žrtvama bila je i Nansi Williams, žena koja je radila u školskoj kuhinji.

Kada je crni mulj probio zidove škole, ona je iskoristila svoje tijelo kao štit kako bi spasila petero djece koja su se zatekla pokraj nje. Nansi je poginula, ali su sva djeca pod njom preživjela.

Mineri su se spustili s obronaka planine i pohitali otkopati djecu zarobljenu pod ruševinama, no do deset sati ujutro postalo je očito da su njihovi napori uzaludni. Pod devet metara visokim brdom, iz kojeg se širio nesnosan smrad, preživjelih mališana nije bilo.

Djelatnike "Nacionalnog odbora za ugljen" ispitivala je policija ali u konačnici nitko od njih nije kazneno odgovarao. Tri godine nakon tragedije, vlada Velike Britanije izglasala je stroži zakon o odlaganju otpadnih materijala, no roditeljima stradale djece bila je to vrlo slaba utjeha.

Nakon katastrofe, britanski psihijatar John Barker posjetio je selo i počeo istraživati fenomen predosjećaja. Otkrio je da su brojni ljudi imali jezive vizije prije nesreće. Najpoznatiji je slučaj desetogodišnje djevojčice Eryl Mai Jones, jedne od žrtava.

Ona je dan prije nesreće rekla svojoj majci: "Mama, ne bojim se umrijeti. Sanjala sam da sam išla u školu, a škole više nije bilo. Nešto crno ju je prekrilo."