Šesnaesti siječnja ove godine Vlada Federacije BiH usvojila je Program mjera za prevenciju korupcije u visokom obrazovanju, čiji je osnovni moto transparentnost, zakonitost i poštivanje procedura za bolje visoko obrazovanje, a sve u namjeri da 2013. bude godina borbe protiv korupcije u sferi visokog obrazovanja. Velike su to riječi i još veće namjere, a pitanje se nameće samo jedno: hoće li sve ostati u sferi imaginarnih imenica, kakva je korupcija, i donkihotovske borbe protiv istih ili će korupcija dobiti konkretne nazive institucija i imena osoba, a što bi (možda) u konačnici moglo okončati bh verzijom hrvatske afere Index? Mnogo je mogućih odgovora, ali samo je jedan ispravan. Nažalost, ujedno i (pre)teško ostvariv.
Omladinska informativna agencija tek je nekoliko dana prije nego što će Vlada usvojiti Program obavijestila javnost o rezultatima provedenog istraživanja u 2012. godini po kojemu bi 81 posto mladih već sutra zauvijek napustilo BiH. Isti je postotak 2004. godine iznosio 62 posto, a 2007. 77 posto. Za očekivati je da se logični/razumni i statistikama potvrđeni trend povećanja broja mladih koji žele otići zauvijek nastavi, i da 2020. bude okruglih 100%! Broj mladih koji žele otići iz države jasan je pokazatelj da je anti-koruptivni program usvojen s aproksimativnim zakašnjenjem od desetljeća i pol.
U posljednjih šest godina 150 000 mladih u dobi do 30 godina napustilo je zemlju. Većinom je riječ o najkvalitetnijim kadrovima koje je BiH obrazovala i prepustila zapadnim zemljama. Nije to ni čuditi jer je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u regiji koja nema strategiju zapošljavanja mladih pa tako čak 42,1 posto mladih smatra da je jedina efikasna metoda pronalaženja posla veza. Naravno da nema dovoljno veza za sve pa je tako 58 posto mladih u dobi od 15 do 30 godina nezaposleno. Argumente kojima bi se mlade koji su sreću odlučili potražiti izvan Bosne i Hercegovine pokušalo odgovoriti teško je pronaći jer nezaposlenost će i dalje rasti, skupa s inflacijom i životnim troškovima, a BDP i plaće padati. 'Ko ima ima, 'ko nema nema problema, rekao bi Zoster.
Bosanskohercegovačko visoko obrazovanje već godinama prolazi kroz proces provincijalizacije, koja se manifestira kroz simptome kafanskih učilišta, lažnih diploma, minimalnih kriterija, nedostatnih investicija, sustavne nebrige i neakvizicije nadarenih studenata, ad hoc donošenja smjernica razvoja, stihijskog preguravanja akademskih godina s postojećim stanjem i novcem.
Novac. Taj prokleti novac! Naravno da je novac iliti nedostatak novca temeljni problem. I onda, slično kao što se pdv prevaljuje na krajnjeg potrošača, tako se i rupe u proračunima visokoobrazovnih institucija krpaju studentskim novcima. A otkud studentima novac? Od nezaposlenih roditelja prijeratnih inženjera mostarskog Sokola, radnika novotravničkog Bratstva, poljoprivrednika velikokladuškog Agrokomerca, tehničara sarajevskog Unisa? Od istih onih roditelja koji su prije dva desetljeća na Zavod za zapošljavanje došli privremeno, a ostali trajno?
Ako već država neće zajamčiti mladima pravo na besplatno visoko obrazovanje, rado će u pomoć priskočiti privatni bankarski sektor koji će mladima (ili njihovim nezaposlenim roditeljima) osigurati povoljne kredite koje će oni tek transferirati u prazne blagajne visokoobrazovnih institucija; pa se tako u poplavi nadprosječno skupih kredita svih oblika namijenjenih prosječnim primanjima bh građana: od namjenskih, nenamjenskih, potrošačkih, stambenih, hipotekarnih, do onih za kupovinu vozila; u novije vrijeme studentima naveliko nude krediti za financiranje obrazovanja. Recimo da će kredit od 15 000 KM na period otplate od sedam godina biti dostatan za jedan prosječan studij. Kamata? Prava sitnica.
Prosječni bosanskohercegovački građanin s prosječnim dugom od četiri prosječne plaće nije prezadužen u usporedbi s prosječnim građaninom Republike Hrvatske koji duguje 17 prosječnih plaća. Bio sam što si, bit ćeš što sam, rekao je prosječni Grk prosječnom Hrvatu dok se tješio, a prosječni Hrvat prosječnim nama. Za razliku od statistike po kojoj stojimo dobro, u stvarnom su životu prosječni građani BiH već (poput prosječnih Grka i Hrvata) u dužničkom ropstvu jer se krediti ne uzimaju samo za kapitalne nabavke, poput kupovine stanova ili automobila (ili za studij), već za svakodnevno preživljavanje, pri čemu se novim kreditima pokušavaju otplatiti stari, već potrošeni krediti čije je uredno vraćanje postalo pretežak teret. U pravu ste, naglasak je na riječi prosječan.
Obrazovanje jest skupo, ali i najisplativija investicija svakom društvu, floskula je i vlada i banaka koju, za razliku od banaka, vlade tek deklarativno shvaćaju. Ako skoknemo malo do EU, vidjet ćemo da u Danskoj istinski misle da je ulaganje u obrazovanje i znanost put izlaska iz krize pa tako samo Sveučilište u Kopenhagenu ima budžet nešto veći od milijardu eura, što će reći više od državnog proračuna Bosne i Hercegovine koji iznosi oko 889 milijuna eura. Daleko smo mi od Danske i njihovih proračuna, i pritom je ona geografska razlika najnebitnija.
Možda i najočitiji pokazatelj da je nešto trulo u bh sustavu (i obrazovanja i zapošljavanja i svakom drugom) jest činjenica da je sve više akademski obrazovanih ljudi koji su prekvalificirani za poslove koje rade, bacajući tako niže rangirane i adekvatno osposobljene na Zavod za zapošljavanje. Jedini koji profitiraju u toj situaciji su, naravno, poslodavci koji odjednom dobivaju više za manje, a ostatak profesora književnosti, ekonomista ili pravnika pita se čemu su uopće studirali kada moraju voziti dostave ili slagati odjeću po buticima ne bi li preživjeli. Samo će rijetki studenti imati tu veliku sreću raditi za neko od zvučnih korporativnih imena neoliberalnog kapitalizma, tzv. stranih ulagača u Bosnu i Hercegovinu. A i kada se to dogodi, morat će biti sretni što rade za plaću 50 posto manju od prosječne, poput lipničkih radnika koji šiju za Pradu.
Budućnost nam je ili biti jeftina radna snaga ili prionuti na izgradnju društva znanja. Postati ovo prvo može se bez po' muke i put do toga je brz i popločan velikim obećanjima lažnih spasitelja, dok drugo zahtijeva sustavni i dugotrajni angažman cijelog društva, kažnjava lijepe namjere, a nagrađuje djela. Izbor je samo naš.
Jer investitori gotovo u pravilu ne traže od nas i naših mladih visoko obrazovanje već gole ruke.
