Glad na rubu čaše

Još jedna noć za pamćenje koje se nitko neće sjećati. Ne može tamo biti toliko loše koliko ja mogu popiti da mi bude dobro. Nije li tako?

Pred par dana Svjetska zdravstvena organizacija svrstala nas je na drugo mjesto Alkoholnog europskog prvenstva obznanivši da, na ponos svih nas, godišnje popijemo 7,08 litara žestokog alkoholnog pića po glavi. Nitko ne zna odakle im taj podatak i kako su do njega došli, ali nitko od nas neće uložiti žalbu. Pa i zašto bi? Svi smo (tek za sada!) sretni sa srebrom, ali već ćemo iduće godine, uz zrenje alkoholne visoko potentne mostarske mladeži, s punim pravom našoj državi donijeti zlato.

Pit ćemo najviše, živjet ćemo najlošije i bit ćemo najbolji!

Uživanje raznih nedozvoljenih stimulansa vjerojatno je staro koliko i sam ljudski rod, pa ipak tek se s industrijskom revolucijom alkohol počeo shvaćati kao ozbiljan zdravstveni i društveni problem.

Maloljetnički alkoholizam u Mostaru uzima sve više maha. Alkohol je mladima postao stil života, natjecateljska disciplina, najbolji prijatelj. No, nitko tu pojavu ne shvaća, a još manje tretira, kao problem iako statistički podaci prikupljani posljednjih godina jasno govore da je riječ o javnozdravstvenom problemu. Pitanje je kada će naši dušobrižnici maloljetnički alkoholizam shvatiti kao problem. Možda kada današnji mladi pijanci postanu stari prosjaci?

Nešto bi se trebalo poduzeti, ali na to se nešto čeka duže nego na Godota. Naime, godinama se u Mostaru sa stidom i potiho najavljuje izrada Strategije za mlade koja bi trebala obujmiti sve aspekte života mladih. Između ostalog, njome bi se trebala propisati minimalna udaljenost kafića od škola. Je li deset metara dovoljno? Dvadeset? Zanimljivo će biti vidjeti propisanu udaljenost znajući da su mnoge škole, i osnovne i srednje, obgrljene kafićima sa svih strana.

Propiše li se minimalna udaljenost od pedeset metara, neće li to kafićima koji su školama bliži od propisanoga donijeti prisilno izmještanje? Bude li tako, mnogi će kafići izgubiti goste (op.a. školarce) te ubrzo staviti ključ u bravu. Posljedica će svega biti porast nezaposlenih (pod uvjetom da je netko u kafiću bio legalno zaposlen). Hoće li scenarij uistinu biti ovaj? Tko će imati hrabrosti poslati ljude na Zavod za zapošljavanje u ime alkoholne slobode naše djece? Zanimljivo će biti dočekati jesen za kada je (konačno!) najavljen završetak i objava Strategije za mlade Grada Mostara. Još će zanimljivija biti (ne)primjena iste.

Mladi (op.a. djeca!) u Mostaru počinju alkohol konzumirati već u trinaestoj godini uz sve izraženiju tendenciju smanjenja te, ionako preniske, dobne granice.

Bilježi se i tendencija porasta opijanja kod žena, djevojaka. Ženski se alkoholizam uvijek razlikovao od muškog jer su žene pile krišom, tvrde stručnjaci. Danas to nije slučaj i sasvim je normalno vidjeti djevojku s čašicom votke u kafiću ili dvolitarkom piva u parku.

Istraživanja provedena kod mladih pokazuju da oni u velikom postotku pivo ne smatraju alkoholom. Tu tvrdnju pojačavaju i jake televizijske marketinške kampanje koje povezuju sport i pivo. Posljedica takve prevare su opijena mladež čiji su simptomi vidljivi kroz pivski alkoholni delirij, koji je jedan od najgorih. Početak konzumiranja piva je put prema konzumiranju žestokih pića i pravom alkoholizmu, sa svim socijalnim i medicinskim komplikacijama. Sve počinje s jednim pivom za blagdane, za proslavu kraja školske godine, za nezaboravnu ekskurziju, za ludi petak i još luđu subotu, a sve završi s opijanjem radi opijanja samog. Davno su iza nas noći kad je Džemino radilo samo petkom i subotom uvečer. Ovih dana ono radi 24/7.

Američki federalni zakon iz 1989. godine zahtijevao je da sva alkoholna pića nose upozoravajuće oznake, a jedna od tih se odnosi na žene: Prema Ministarstvu zdravstva žene ne bi trebale piti alkoholna pića tijekom trudnoće, zbog rizika nastanka prirođenih oštećenja ploda, što podsjeća na oznake danas prisutne na kutijama cigareta dok ovih prvih više nema. Pa opet, sve i da se upozorenja na alkoholnim pićima zakonski propišu na Zapadu, mi bi bili posljednji koji bi takav zakon donijeli.

Uzroke alkoholizma mladih u Mostaru možemo tražiti u nesređenom društvenom sustavu, dezorijentaciji i potkopavanju temeljnih društvenim normi, činjenici da populacija mlađa od trideset godina čini trideset posto svih nezaposlenih u našoj županiji, lošem životnom standardu, pa se konzumacija alkohola zapravo koristi kao sredstvo za samopomoć. Krivicu je i svačija i ničija, i mamina i tatina i razrednikova i predsjednikova, i upravo to odgovara svima. Ali problem je u međuvremenu poprimio takve razmjere da se više nema vremena raspravljati tko je kriv i u kojem omjeru. Problem maloljetničkog alkoholizma u Mostaru zahtijeva rješenja pa makar ona bila i ishitrena. Nešto se poduzeti mora i ostaje nada da će jesen s kišom donijeti i Strategiju za mlade. Mladi to zaslužuju.

Biti mlad u Mostaru, u 2012. godini, baš i nije neka Bog zna kakva hvale i spomena vrijedna činjenica o kojoj bi za pedeset godina imali što čuti unuci današnje mlade inteligencije. Zaista, ali uistinu zaista.

Mladi to ne zaslužuju.