Vulgarna ili ne, žvakaća se guma zadržala do današnjih dana. Iako njeni korijeni sežu u neke druge, drevne civilizacije, današnja industrija tog proizvoda rodila se u SAD-u, zahvaljujući nekolicini Amerikanaca koji su, svaki pojedinačno i u različitim trenucima, došli do pravog recepta.
Svjetska industrija žvakaćih guma danas je vrijedna oko 19 milijardi dolara – samo američka skoro tri milijarde.
Jošu davna vremena ljudi u raznim zemljama diljem svijeta su uživali u žvakanju nečega što je bilo nalik današnjoj žvakaćoj gumi.
Stari Grci su npr. žvakali aromatičnu smolu mastiksa i zimzelenog sredozemnog grma.
Indijanski narodi su tisućama godina žvakali razne biljke. Svi iz istih razloga, uglavnom onih zbog kojih se i danas žvače guma – da bi se zavarala glad ili žeđ, kao zubna higijena, za osvježenje usta i daha.
Kada su prvi Europljani stigli u Ameriku, na područje današnje Nove Engleske, od Wampanoag Indijanaca su brzo naučili uživati u smolastom soku omorike, kojem su dodavali i malo voska.
John B. Curtis je 1848. godine na tržište izbacio žvakaću gumu od soka omorike. Proizvodio ju je tako što je u kuhinjskim loncima svoje žene kuhao smolasti sok, a potom ga ulijevao u hladnu vodu da bi se stvrdnuo. Međutim, kada je 1850. svom proizvodu dodao parafin i šećer, žvakaća guma je postala znatno popularnija.
Žvakaću gumu, međutim, prvi službeno patentira William F. Semple 1869. godine, iako njegov proizvod nikad nije dospio na tržište. Godine 1871. na scenu stupa Thomas Adams i patentira prvu mašinu za proizvodnju žvakaćih guma.
Adamsova žvakaća guma, pod imenom tuti-fruti prva je guma koja se prodavala u automatima postavljenim na jednoj stanici podzemne željeznice New Yorka. Adams je umro bogat 1905. godine, ostavivši za sobom proizvod koji će uvijek imati posebno mjesto u povijesti Amerike.
Kada je tijekom Drugog svjetskog rata žvakaća guma dodana vojničkim obrocima, 150 milijardi ih je otišlo 'u svijet', jer su američki vojnici dijelili popularne 'žvake' ljudima – od Europe, preko Afrike, do Azije.
Po završetku Drugog svjetskog rata, kemičari su naučili kako osnovnu gumenu bazu zamijeniti sintetičkim polimerima. Javljaju se žvakaće raznih oblika, boja i okusa, s ekstraktima mente i raznog voća, sa i bez šećera, one koje izbjeljuju zube i one koje pomažu odvikavaju od pušenja – samo u SAD-u se proizvodi i kupuje više od tisuću vrsta.
Istraživanja pokazuju da ljudi žvaču više kad su nervozni te u teškim i tjeskobnim trenutcima i vremenima. U svijetu, u kojem tjeskoba stalno vreba i napetost ne popušta, za žvakaću gumu ‘nema zime’.
