Svjedok pakla Gulaga

Solženjicin, književnik koji je opisao Staljinove logore

Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritizirao Staljina, uhićen kao časnik sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji.
Kultura / Knjige | 11. 12. 2023. u 07:45 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Internet / Aleksandar Solženjicin ( Kislovodsk, 11. prosinca 1918. - Moskva, 3. kolovoza 2008.)

Aleksandar Isajevič Solženjicin, ruski nobelovac, prozaist, politički zatvorenik, najistaknutije ime književnog otpora Staljinu i sovjetskom totalitarizmu, rođen je na današnji dan prije 105 godina, 11. prosinca 1918. u  Kislovodsku.

Studirao na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, izvanredno i u Institutu za povijest, filozofiju i književnost u Moskvi.

Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gdje je napredovao od običnoga vojnika do zapovjednika topničke bitnice.

Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritizirao Staljina, uhićen kao časnik sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. radio je kao učitelj u Rjazanu.

U Sovjetskom Savezu su djela Aleksandra Solženjicina dugo bila zabranjena, tako da su se prvo čitala i distribuirala u vidu samizdata, ručno izrađenih "underground" knjiga. Dugo su vremena Solženjicinovi čitatelji riskirali da zarade zatvorsku kaznu samo kako bi ga mogli čitati. Tek su se kasnije, tijekom "perestrojke" krajem osamdesetih godina, autorove knjige legalno pojavile u knjižarama.

Glasovitim ga je učinila pripovijest "Jedan dan Ivana Denisoviča", 1962, koja se temelji na opisu "običnoga" dana "običnog" Rusa u logorskom zatočeništvu. Tema je do tada bila tabuizirana, ali je pripovijest pokazala i stilsko umijeće pisca koji se oslonio na tradiciju ruske klasične proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski).

Solženjicinove knjige su bile najsuroviji prikaz sovjetske represije. Gotovo sve njegove knjige su autobiografske te govore o njegovom životu za vrijeme zarobljeništva u koncentracijskim logorima, njegovim zapažanjima o životu u selu gdje se bio prisiljen nastaniti nakon oslobađanja, kao i o njegovoj ozbiljnoj bolesti i čudesnom oporavku od raka.

Foto: Getty Images / Britanski glumac Tom Courtenay na snimanju filma "Jedan dan Ivana Denisoviča". Norveška, 1970. 

Jedan dan Ivana Denisoviča

Službeno objavljena 1962. godine, ova knjiga zauzima središnje mjesto u književnosti 20. stoljeća. To je bio prvi put da je netko otvoreno opisao Staljinovu represiju i koncentracijske logore.

Pisac je na ideju za priču došao dok je služio kaznu u radnom logoru u Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici u 1950-ima. Solženjicin je naglasio da je želio pokazati tipičan dan u životu sovjetskog zatvorenika. Htio je prenijeti strašnu stvarnost milijuna zatvorenika u radnim logorima diljem SSSR-a.

Ova je knjiga postala prvo objavljeno Solženjicinovo djelo te mu je donijela svjetsku slavu. I što je još važnije, utjecala je na tijek sovjetske i svjetske povijesti.

Arhipelag Gulag

Temeljeno na pismima, memoarima i pričama o 257 zatvorenika, kao i na osobnom iskustvu autora, Arhipelag Gulag je književno i povijesno remek-djelo koje dokumentira sovjetsku represiju od 1918. do 1956. godine.

Solženjicin je u tajnosti radio na ovoj kultnoj knjizi deset godina (1958.-1968.). Knjiga je zatim, prije službenog objavljivanja, ilegalno cirkulirala po SSSR-u. KGB je Arhipelag Gulag toliko brinuo da je pokušao locirati primjerke i identificirati čitatelje.

Piščeva tajnica, Jelizaveta Voronjanska, bila je privedena i prisiljena otkriti lokaciju rukopisa. Po povratku kući se objesila. Nakon ove tragedije, Solženjicin je odlučio objaviti roman u Francuskoj, što se dogodilo 1973. godine.

Foto: Internet / Arhipelag Gulag kapitalno je Solženjicinovo djelo

Odjel za rak

Ovaj autobiografski roman je napisan između 1963. i 1966. godine, a temelji se na piščevim sjećanjima na njegovo liječenje u bolničkom odjelu za onkologiju u Taškentu 1954. Odjel za rak je prvi put objavljen u Rusiji, a kasnije i na Zapadu.

Zajedno sa Solženjicinovim romanom U prvom krugu, ovo je djelo postalo veliki međunarodni književni događaj, i jedan od razloga zbog kojih je autor 1970. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

U prvom krugu

Nastala između 1955. i 1958., ova se knjiga temelji na Solženjicinovim sjećanjima na rad u državnoj instituciji u kojoj su radili osuđeni inženjeri dok su odsluživali svoje kazne.

Priča se odvija u Moskvi tijekom tri prosinačka dana 1949. godine. Innokentij Volodin, diplomat koji radi u Ministarstvu vanjskih poslova, izdaje svoju zemlju i izvještava američko veleposlanstvo da sovjetski obavještajni operativci žele ukrasti informacije o američkoj atomskoj bombi.

Dvojica osuđenika koji rade u sovjetskim laboratorijima, Lav Rubin i Glev Neržin, dobivaju zadatak da otkriju identitet izdajnika.

Foto: Getty Images / Aleksandar Solženjicin zastaje kako bi dao autogram i porazgovarao sa učenicima ispred privatne škole Eton, Velika Britanija

Matrjonino domaćinstvo

Glavna junakinja knjige, obična ruska žena, Matrjona Grigorjeva, čestita je osoba, jedna on onih osoba za koje se smatra da djeluju kao moralni temelj naroda, kako je smatrao autor. Izuzetna je u svakom pogledu: ljubazna je, predana i spremna žrtvovati sve što ima kako bi pomogla drugima.

Na temelju sjećanja iz Složenjicinovog života u selu u kojem je živio nakon odsluženja zatvorske kazne, pisac opisuje tragičnu sudbinu ruske žene, njezinu čistoću i ljepotu koja se mogla naći samo u udaljenim područjima te velike zemlje. 2013. je u selu Milcevo, u pravoj Matrjoninoj kući, otvoren muzej.

Izgnanstvo iz zemlje i preobražaj

Svjetski poznat pisac prihvaćen je kao baštinik velikoga ruskog romana pa mu je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, koju nije smio primiti sve do 1974.

Godine 1974. autor je bio iseljen iz domovine. Živio je najprije u Zürichu, a potom u Vermontu (SAD); vratio se u Rusiju tek 1994. i prihvatio se ideološkoga čelništva dijela ruske inteligencije s pozicija nacije i pravoslavlja.

U progonstvu je Solženjicin radio na golemom proznom djelu pod naslovom Crveni kotač (Krasnoe koleso), posvećenom autorovu viđenju povijesti Rusije između 1914. i 1918.

Svoje memoare autor je naslovio Dospjelo zrnce među žrnovlje (Ugodilo zernuško promež dvuh žernovov, 1998–2003). Velik odjek u Rusiji i u Europi imala je knjiga Dvjesto godina zajedno (Dvesti let vmeste, I–II, 2001–02), o 'suživotu' Židova i Rusa. Godine 2007. primio je prvi put rusku Državnu nagradu.

Umro je u Moskvi 3. kolovoza 2008. godine.

Video: Receiving the Nobel Prize for Literature
Kopirati
Drag cursor here to close