Jedne večeri godine 1981. u Vinkovcima na koncertu Meri Cetinić, Ivica Čuljak u kafanskoj tučnjavi ubija čovjeka. Osuđen je na nekoliko godina robije, koju je zbog navodnog ludila zamijenio boravkom u zatvorskoj bolnici Popovača. Tu se počinje baviti slikarstvom i poezijom. Ubrzo postaje poznat kao Satan Panonski „po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj“.
Sve dotad, Ivica Čuljak je bio poznatiji kao mlađi brat džudiste Vlade Čuljka, danas vlasnika salona automobila francuske marke Citroen. Zvali su ih, priča Vlado, Kečer Prvi i Kečer Drugi, a mlađem Čuljku, Kečeru Drugom, je u djetinjstvu najbolji prijatelj bio „mali Đuka“ Đuro Hranić, danas pomoćni biskup Đakovačko-srijemske biskupije.
Boraveći u Popovači, Satan Panonski snima albume „Ljuljamo ljubljeni ljubičasti ljulj“ i „Nuklearne olimpijske igre“, te objavljuje zbirku poezije. Postaje pankerska ikona, a Vlado Čuljak svjedoči kako su Satanu jednom na rođendan došle dvije tisuće pankera iz cijele Europe.
Goran Bare tvrdi kako je Satan Panonski uživao u sablažnjivanju konzervativne slavonske sredine. Tako je i dobio to ime, hodajući Vinkovcima starije žene su ga tjerale od sebe vikajući: „Bježi vraže panonski“.
Koristeći slobodne vikende u zatvorskoj bolnici, Satan Panonski je nastupao širom regije i postajao sve popularniji, a 1989. napušta Popovaču.
Koncerti su mu postajali sve posjećeniji i krvaviji, a Satan skoro da nije imao dio tijela bez ožiljaka. Početak rata prekida njegove nastupe, a on se priključuje postrojbama HOS-a u obrani Vinkovaca.
Poginuo je 1992. pod nerazjašnjenim okolnostima. Službena verzija njegove smrti govori kako se Ivica Čuljak/Kečer Drugi/Satan Panonski okliznuo na snijegu i upucao se. Čahura smrtonosnog metka nikad nije pronađena.
