Filozof i pisac

Predrag Finci za Bljesak.info: Svaki je pisac zapravo emigrant, a moje je pisanje razgovor s odsutnima

Prije rata, Finci je radio kao univerzitetski profesor estetike na Katedri za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Kultura / Flash | 20. 04. 2021. u 14:59 Gloria LUJANOVIĆ | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Do rata sam napisao samo četiri knjige, onda 1993. otišao u London, poslije poražavajućih iskustava političke i ratne katastrofe dugo mislio da više neću nikada pisati, da pisanje nema mnogo smisla. Desetak godina nisam ništa objavio, ali se toga u meni mnogo nakupilo i iz mene izbilo kao nataložena lava, kao dugo suspregnuta energija. Od tada objavljujem svake godine knjigu, a još ne znam ni kada ću, ni hoću li više stati“, rekao je jedne prilike Predrag Finci.

Nataložena lava eruptirala u knjizi  “Sve dok“

I ove je godine u nakladi zaprešićke Frakture objavljena njegova nova knjiga “Sve dok“, zbirka ispovjednih eseja  u kojoj 'kronološki' pratimo život filozofa i umjetnika. Podijeljena u dva dijela na Prije i Poslije, iz stranice u stranicu pratimo autora i njegov svijet. To je ona knjiga koju svaki ozbiljan pisac piše cijelog života, knjiga njegovog života. 

Iako je u pitanju autobiografska proza, Finci piše o nama – predratnoj i ratnoj Bosni i Hercegovini, Sarajevu, obitelji i tome kako se i zašto živjelo, uspomenama, sjećanjima. Podijeljena na Prije i Poslije, kao autorov život, kao život svih onih koji su pakao rata preživjeli, pa i danas, kada govore iz sjećanja, vrijeme mjere na ono “prije“ i “poslije rata“.

Mladiću, popravni - tako se postaje filozof, i to još univerzitetski profesor

Prije rata, Finci je radio kao univerzitetski profesor estetike na Katedri za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavio se i glumom, iako amaterski na početku, kasnije se i profesionalno usavršavao i zanimljivo odigrao Gavrila Principa u filmu Fadila Hadžića. Na jednom mjestu piše da „Židovima nije Židov jer se to postaje po majci, a njemu je majka Hrvatica, katolkinja, a nije ni Hrvat, jer se to postaje po ocu, a njegov je Židov.

(N)i Židov (n)i Hrvat: Prije i poslije progonstva

Djetinjstvo, mladost, boemština, strast prema šahu, preferansu, druženja, pokoja ulična tuča, a onda onaj koji je pao iz filozofije na popravnom, utvrđuje gradivo, traga za istinom. Sve to prekida rat kada 1993. godine sa suprugom izlazi iz Sarajeva, bez ičega, sretan što su žive glave na ramenima donijeli u London.

Skoro trideset godina živi izvan domovine i svog jezika, u progonstvu, u zemlji i kulturi koji nisu njegovi, gdje počinje život iznova, kao da ovog života prije nije nikada bi bilo.  Radio je kao slobodni pisac, gostujući istraživač na University College London, objavljuje filozofske tekstove u BiH, Hrvatskoj, Srbiji. Dvadeset i četiri su knjige iza njega, na našem  jeziku, koji god to jezik bio.

Knjiga “Sve dok“, govori Predrag Finci, na početku razgovora za Bljesak.info, dugo je nastajao, mijenjao je nekoliko verzija, a u jednom je trenutku imala dva puta više stranica. 

Svaki život može biti sveden na nekoliko presudnih momenata

“Kada pišete knjigu koja je 'suma životnog iskustva' nema kraja pisanju. Ali, negdje morate stati, izdvojiti ono najvažnije. Uostalom svaki život na kraju može biti sveden na nekoliko bitnih, po tu osobu presudnih momenata. To je ono što sam i sam u ovoj osobnoj kronologiji pokušao izdvojiti i opisati“, izjavio je Finci za Bljesak.info.

U knjizi “Sve dok“ Finci tako živo i živahno piše o Sarajevu, da pomislite, da ćete ga, ako se u glavni grad BiH zaputite, sigurno negdje sresti. Pa se pitate, kada je ovaj čovjek uopće otišao?

“Moja domovina je uvijek sa mnom. Hoću reći, nitko ne može prestati biti ono što jest. Čak i oni emigranti koji govore sve najgore o zemlji iz koje su emigrirali ostaju, makar via negationis, vezani za svoju zemlju, jer su vezani za svoj vlastiti razvoj, za sebe same“, izjavio je.

I prije odlaska u London, podsjeća, često je boravio u Parizu, jedno vrijeme bio i u Njemačkoj.

“Mnogo sam čitao o engleskoj povijesti, njihovi pisci i filozofi su bili dio moje lektire, pa nije bio nikakav problem integrirati se u novu zemlju, posebno zato što sam uvijek težio i htio pripadati 'zapadnim kulturama'“, izjavio je.

U Sarajevu je malo mojih ljudi, s novima nemam ništa, ali je moj pejzaž isti

Kada dugo, nastavlja Finci, ne idem u Sarajevo pomalo zaboravim grad, postane mi neki grad u daljini.

“Ali kada ponekad tamo odem osjećam se kao da nikada nigdje nisam ni otišao. Jest da se mnoga toga promijenilo, mojih ljudi je malo, pomrli, ostarili, otišli, s novima nemam ništa, ali je moj pejzaž isti, moje djetinjstvo je zauvijek tu, moje uspomene tamo sa mnom ponovo ožive.“ 

Ipak, ne želi, ne voli se sjećati često baš onih događaja kojih se najviše sjeća – od osobnih drama do rata koji mu je došao “pred vrata“.

“O tome ne volim ni misliti, a ipak mislim. Zato bih možda trebao, ako budem imao snage i hrabrosti, napisati knjigu o onome o čemu neću, ne želim, ne smijem i ne mogu da govorim“, izjavio je.

Finci u knjizi piše o razlici između raspada Jugoslavije i razlaza Čehoslovačke, ratnim traumama koje nosimo u sebi.

“Nije lako i još dugo neće biti, jer se nismo mirno razišli, kao što su to uradili Česi i Slovaci. Rat je strašan događaj i onima koji su ga doživjeli doživotna trauma. A uz to i strah da bi se ponovo mogao dogoditi“, rekao je.

Uznemiruje  me antisemitizam, kršćanstvo mi je bliže kao religijski sklop

Puno pamti, dodaje, i sjećam se da je iza Drugog svjetskog rata život započeo uistinu onda kada je rat postao prošlost i nama tada mlađima “dosadna tema”, balast zauvijek minulog doba, onda kada smo se uistinu okrenuli svojoj vlastitoj budućnosti.

Trenutak u kojem je shvatio da je postao pravi stanovnik Londona, građanin te velike europske prijestolnice bio je kada je počeo govoriti “mi ovdje“, a za Sarajevo i Bosnu “oni, tamo“.

Zbog svojih je korijena, majke bosanske Hrvatice – katolkinje i oca Židova, u sebi, priznaje, razvio neki osjećaj nepripadanja, ili višestrukog pripadništva.

“To je vjerojatno razlog što mi svaka osoba može biti bliska, a nijedna to nije samo zato što je ove ili one nacije ili vjeroispovijesti. Vjerujem da razlike nisu razlog za sukob, nego mogu pomoći duhovnom bogaćenju. Naravno, drugi uveliko određuju što ste“, rekao je.

Više i češće, nastavlja, sam oslovljavan i identificiran kao Židov, pa sam i sam u pogledu nacionalnog identiteta mislio da sam to, posebno bih se uznemirio kada je u pitanju opet sve prisutniji anti-semitizam, ali mi je katoličanstvo, posebno koncept ljubavi, bliže kao religijski sklop.

“U crkvi osjetim neku milinu, osjetim prisustvo duhovnosti. Nisam vjernik, agnostik sam, kao i većina filozofa, ali u crkvi osjetim jedinstvo s Jednim, onaj blagi dodir Njegov, o čemu govorim i u knjizi Sve dok, a i u knjizi Misterij, iza svega“, rekao je.

Nikad neću saznati jesam li najbolje izabrao, ali sam se u onom čemu sam se posvetio uradio najbolje što sam mogao

Finci je čovjek brojnih talenata – pisanje, gluma, režija, poezija.

“Jednom je jedna umna gospođa primijetila moje različite talente, rekla da kao mlad čovjek mogu svašta pokušavati, svašta raditi, ali ću se morati opredijeliti.  Spomenula je Jeana Cocteaua, sto je talenata imao, pisao poeziju, slikao, pravio filmove, ali ni u jednom nije postigao sve što je mogao. Shvatio sam da moram izabrati.“

Studirao je, dodaje,  paralelno glumu i filozofiju, čak dobio ponudu jednog značajnog teatra, redateljski posao me također jako privlačio, ali mi je usprkos mojim čestim kavanskim druženjima postalo jasno da sam u biti samotnjak, individualist, nisam za kolektivni rad, a ponajviše sam sklon meditaciji i pisanju

“I odlučio. Opredijelio sam se za ono što me najviše privlačilo, za ono u čemu sam se najviše osjećao svojim. Ni ja, kao ni toliko drugi, nikada neću saznati jesam li najbolje izabrao, ali sam u onome čemu sam se posvetio uradio sve najbolje što sam mogao“, govori.

Istinska filozofija živi na margini, odlikovana egzistencijalnim isposništvom, misaonom neutralnošću

Istinski filozofi često čak nastoje živjeti na margini, objašnjava.

“To im omogućava misaonu samostalnost, slobodu promišljanja, neophodno kritičko odstojanje, koje je nužno da bi filozof mogao kazati što jest. Jedna vrsta egzistencijalnog isposništva i misaone neutralnosti odlikuju svaku veliku filozofiju“, nastavlja.

Prema Finciju, estradni filozofi se udvaraju trenutku, modi, publici, pričaju naokolo o onome što je “tema dana”, nastoje biti zanimljivi, često i budu, ali to što govore i pišu uvijek bude brzo zaboravljeno, jer nema razloga da bude upamćeno.

“Primjera radi, Bernard-Henri Lévy je mnogo pričao i o Bosni i u Bosni, ali ne znam može li se itko sjetiti tih njegovih kazivanja. Ozbiljna filozofija i dalje nastaje daleko od 'oka javnosti', brine o fundamentalnim, 'vječnim' pitanjima. A oni filozofi koji se posvete tim pitanjima nastoje sačuvati svoju autonomnost i integritet, što je uvjet autentičnog filozofiranja. Upravo takve filozofe na kraju upamtimo, jer iza njih ostane ozbiljno djelo“, izjavio je.

Moje je pisanje razgovor s odsutnima

Uspjeh bosanskohercegovačkih pisaca, njih nekolicine ozbiljnih, mogla bi biti emigracija. I ne samo bh., čini se da je povijest književnosti, ujedno i povijest emigracije.

Finci smatra da je svaki pisac zapravo emigrant.

“I kada nigdje ne ode, u sebe se povuče. Mora, takva je priroda stvaralaštva. Mene je londonski život naučio disciplini, natjerao da u kavanu idem povremeno, a ne, kao nekada, svaki dan, pa sam postao više orijentiran na svoje istraživanje, čitanje, pisanje.“

Počeo je, nastavlja,  izbjegavati česta druženja, a rad na mojim knjigama mi postao 'najvažniji na svijetu' i moj način komuniciranja sa svijetom.

“Zato sam tako mnogo ovdje napisao. I još ću. Moje pisanje je razgovor sa odsutnima“, rekao je.

Pisci su čuvari jezika

Jezik je, kaže, njegova domovina.

“Znam ja i druge jezike, ali ovaj na kojem pišem najviše osjećam. U snu mi se javljam, a i kad se uznemirim ili uzbudim. Zato ga nastojim sačuvati, njegovati, pa premda ponajviše čitam na 'stranim jezicima' i to uglavnom filozofe, s radošću čitam tekstove Ajana, Jasne, Ferke, svih mojih prijatelja i nekadašnjih sugrađana, koji danas žive svuda po svijetu“ rekao je. 

Pisci su, nastavlja, “čuvari jezika”, stvoritelji posebnog svijeta i “pogled u svijet”.

“Meni su veza sa zemljom iz koje sam rodom umjetnici, pisci prije sviju, od klasika do 'novih nada', od Andrića, Šopa, Ladina, Sijarića, Kovača i nedavno preminule Dare Sekulić, pa onda Miljenka Jergovića,  Semezdina Mehmedinovića i Faiza Softića, do mnogih mladih, kao Darka Cvijetića, Amira Kaplana, Asmira Kujića, Srđana Sekulića, još ih ima, još dosta, kao da se u nevolji i u 'oskudna vremena' uvijek rascvjeta bol i ljepota“, izjavio je.

Kada čita dragog pisca, dodaje, kao da sam s njim i tamo gdje me njegov tekst povede.

“Moram dodati da što sam stariji sve više, možda i najviše ponovo čitam klasike,  od Homera i Shakespearea do Dickensa, Flauberta i Thomasa Manna.Kao da u ovim 'osvjedočenim vrijednostima”' na još jedan način potvrđujem svoje utemeljenje i nalazim svoje udomljenje.“ 

Svatko može izgraditi svijet po svojoj mjeri, ako može biti svoj ako postigne ono što hoće

U Fincijevoj idućoj knjizi koja nosi naslov “Emigrantska slikovnica“, pokušaj je odgovora na pitanja što je smisao života, kako tu misteriju čovjek samom sebi može razriješiti.

Odgovarajući na pitanje što je u životu važno, kako izgraditi siguran svijet po svojoj mjeri, Finci kaže da je njegov recept bio i ostao vrlo jednostavan.

“Držao sam se onoga što me je uistinu zanimalo, radio ono što sam volio, mislio o onome što mi je bitno. Mislim da svatko može izgraditi svijet po svojoj mjeri lako, ako može biti svoj, ako postigne ono što hoće. Teško ako se to ne dogodi“, rekao je Predrag Finci, filozof i pisac, u intervjuu za Bljesak.info.

Kopirati
Drag cursor here to close