Paučina i promaja

SDA - stranka jednog lica

Izetbegović, konačno, jer je bilo pravo umijeće odvesti SDA u oporbu na svim razinama, podsjeća na dobro plaćenog nogometaša kojemu svaki nabačeni volej ode preko noge.
Kolumna / Kolumne | 03. 10. 2023. u 09:05 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U intervjuu za televiziju Al Arabiiya, o čemu sam nedavno pisao, Bakir Izetbegović je izrekao i jednu simptomatičnu rečenicu, koja više pristaje političkom krajoliku Sjeverne Koreje nego li onom u Bosni i Hercegovini, u kojoj se svi zaklinju u "europski put" zemlje.

Da podsjetim: "Stranka koju ja predstavljam, koja je najjača u Bosni i Hercegovini, koju sam ja faktički naslijedio od mog rahmetli oca Alije Izetbegovića je pobijedila dominantno..."

Poslije mene potop

U spomenutom tekstu napisao sam kako je svaka Izetbegovićeva izjava nakon izbornog poraza namijenjena zapravo vlastitom biračkom tijelu, kao izlika, kao posljednji način na koji se Izetbegović pokušava održati na čelu stranke po načelu "poslije mene potop", pa tako i ova kimjongunovska priča o političkom nasljeđu, koja je tempirana uoči 8. kongresa Stranke demokratske akcije (SDA), koji je izborni, na kojem će se birati predsjednik i Glavni odbor stranke. Bez ikakve sumnje, predstojeći kongres SDA bio je glavni razlog Izetbegovićeva intervjua.

Kao jedini izgledni protukandidat Bakiru Izetbegoviću na čelnom mjestu stranke slovio je notorni Šemsudin Mehmedović. Da ništa ne bi prepustio slučaju, Izetbegović je ranijim izmjenama statuta stranke onemogućio Mehmedovićevu kandidaturu. Zanimljivo je da je po istom statutu predviđeno kako novoizabrani predsjednik  utvrđuje konačnu listu potpredsjedničkih kandidata, koji se zatim biraju tajnim glasanjem, što Izetbegoviću garantira doživotni funkciju predsjednika SDA, čime se SDA iz pokreta definitivno pretvorio u "društvo jednog lica".

Ostalo je ništa

Na ovo je ukazao i Sadik Ahmetović, bivši visoki dužnosnik SDA, koji je u jednom televizijskom intervjuu izjavio: "Iskreno, žao mi je SDA. Ona je od jučer prestala da postoji kao demokratska stranka. Demokratska i europska SDA potrebna je i Bošnjacima i Bosni. Ovakva nikome ne treba, osim Izetbegoviću i nekolicini poltrona koji će imati osobnu korist. (...) Bakiru Izetbegoviću smo predali demokratsku, europsku SDA, stranku koja je bila u vlasti na svim nivoima, pobjednicu u Srebrenici, Sarajevu, Zenici, Bihaću... Ostavili smo otvorena vrata za SDA u svim važnim europskim i svjetskim političkim centrima. Poslije svega je ostalo – ništa."

Zanimljivo je kako je ovo antidemokratsko načelo koje je ugrađeno i u statut SDA, naišlo na vrlo mlak odjek u javnosti, što na svoj način govori o padu rejtinga SDA, čija unutarnja previranja, barem tako izgleda u ovom trenutku, više podsjećaju na konfliktnu obiteljsku ostavinsku raspravu koja nikoga više ne zanima negoli na političke procese unutar, još uvijek, najvažnije političke stranke u Bosni i Hercegovini. Ono što je posebno tragično za SDA u ovom trenutku je to da je Izetbegović, bez obzira na sve, u odnosu na svog nesuđenog protukandidata ono "manje zlo".

Opterećen moći

Mehmedović je u jednom televizijskom intervjuu najavio osnivanje svoje stranke: "Ne opterećuje me moć. Bakir jeste opterećen moći i želi upravljati našim životima. Iza mene stoje svi čestiti, dobronamjerni ljudi koji vole BiH i SDA. Neću se prestati boriti za državu, a ni SDA. Nikad mi neće biti svejedno kakvu poziciju ima SDA. Učinit ću sve da napravimo snažnu političku snagu koja će objediniti sve probosanske faktore. Napravit ćemo jedan politički savez, ljudi koji sa mnom rade i ja. To će biti nova politička snaga", izjavio je.

Ovo je, čini se u ovom trenutku, definitivan kraj političke karijere Šemsudina Mehmedovića, bez obzira na to što su većinu današnjih oporbenih ili vladajućih bošnjačkih stranaka, od Stranke za BiH pa do Naroda i Pravde Dine Konakovića, osnovali SDA-ovi "disidenti". Sve te stranke su zapravo bile "stranke jednog lica", čiji su osnivači bili ujedno i njihov zaštitni znak. Mehmedoviću ne ide u prilog ni to što njegovu radikalnu retoriku danas zastupaju gotovo sve bošnjačke političke stranke, od SDP-a pa do Naroda i Pravde.

Ambicije nadrasle pamet

Međutim, Mehmedović naprosto nema kapacitete Dine Konakovića ili Harisa Silajdžića, pa niti Fuada Kasumovića, gradonačelnika Zenice, još jednog SDA-ova "disidenta", koji nije pucao na visoko poput Mehmedovića, već se, poput Cezara, zadovoljio Zenicom kao svojim lenom: bolje biti u Zenici (Galiji) prvi nego u Sarajevu (Rimu) pedeset i prvi. Moglo bi se reći kako su Mehmedovićeve ambicije odavno nadrasle njegovu pamet, što se dogodilo s brojnim stranačkim "disidentima" prije njega.

Istovremeno, na 7. saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koji je održan u Doboju, Milorad Dodik je "jednoglasno" reizabran za predsjednika te stranke. U Dodikovu slučaju, to je nešto sasvim očekivano, jer bez Dodika ta bi se stranka pocijepala po šavovima, kolabirala bi na isti način kao što se to dogodilo sa Strankom za BiH nakon odlaska Harisa Silajdžića, njezina lidera i osnivača. Ključno načelo političke (ne)kulture u Bosni i Hercegovinu može se svesti na zastupničko ili stranačko podilaženje "ruci koja te hrani". 

Slično je i s HDZ-om, kojega je Dragan Čović već poodavno pretvorio u "stranku jednog lica". Pretpostavljam kako bi i Čović bio aklamacijom biran za predsjednika te stranke, poput Dodika, jer on već godinama s uspjehom "hrani gladna stranačka usta", što je danas jedina "ideologija" svih bosanskohercegovačkih stranaka.

Bakir Izetbegović, osim što je tragično potkapacitiran, nije više u mogućnosti svojoj stranačkoj sitneži ponuditi bilo što drugo. Umjesto "ruke koja daje", on se već poodavno pretvorio u "ruku koja uzima", od favoriziranja vlastite supruge, pa do brojnih korupcijskih afera u kojemu su sudjelovali ljudi bliski njemu.

Nabačeni volej

Ono što uvijek treba imati na umu je činjenica kako SDA usprkos svemu ima stabilno glasačko tijelo, ponajprije zbog svojih neraskidivih veza s Islamskom zajednicom BiH. Jedini usporediv primjer je onaj s hrvatskim HDZ-om. Svjedoci smo silnih korupcijskih afera u Plenkovićevoj vladi, a da se to nimalo ne odražava na rejting stranke.   

Međutim, Izetbegović nije niti izbliza toliko "pragmatičan" kao Andrej Plenković, koji visoki rejting svoje stranke održava otvorenim klijentelizmom, izdašno hraneći stranačku "nejač". Izetbegovićeva ključna pogreška je "deal" sa Željkom Komšićem, što je zaokret u odnosu na politiku Alije Izetbegovića i Sulejmana Tihića: Bakir Izetbegović je u silnim nastojanjima da otruje "komšijinu kravu" zaboravio nahraniti vlastitu.

Izetbegović, konačno, jer je bilo pravo umijeće odvesti SDA u oporbu na svim razinama, podsjeća na dobro plaćenog nogometaša kojemu svaki nabačeni volej ode preko noge. Otvorena likovanja na račun razvoja situacije oko SDA, pogotovo ona koja dolaze s uvjetno rečeno "hrvatske strane", ponajprije su glupa: graditi bilo što na "crknutoj komšijinoj kravi", ili ozbiljno bolesnoj, najkraći je put u vlastitu propast, što se na najbolji način može vidjeti na primjeru SDA iz ere Bakira Izetbegovića.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close