Paučina i promaja

Kad porastem bit ću Haris Silajdžić

Haris je uoči izbora izradio stotine vizitkarti s imenom i prezimenom te brojem na listi, ali bez fotografije, te na taj način dospio u Parlament FBiH, gdje će biti na obilnoj ispaši naredne četiri godine.
Kolumna / Kolumne | 08. 11. 2022. u 09:33 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji jedna anegdota o pjesniku i boemu Branku Čučku, koju spominje Dario Džamonja, Čučkov prijatelj, u jednoj svojoj priči: Čučak je u kafanskim razgovorima često ponavljao kako će jednom napisati roman s naslovom "Na Drini ćuprija". Naveo je i razlog: kada nakon toga ode u biblioteku i zatraži "Na Drini ćupriju", da ga bibliotekarka upita hoće li Čučkovu ili Andrićevu.

Da su Čučka, dakle, dok je pohađao niže razrede osnovne škole pitali što će biti kad poraste, vjerojatno bi rekao da želi biti pisac romana "Na Drini ćuprija". Kada bi se nekim čudom vratili u to vrijeme, pa pitali klince što žele biti kad porastu, vjerojatno bi se među pilotima, stjuardesama, balerinama, nogometnim golgeterima, potkrao i poneki Hrvat, Peđa Kojović, Sejdo, Dijamant ili - Haris Silajdžić.

Hrvat, kad odraste

Tamo negdje početkom sedamdesetih ili osamdesetih, svejedno, prozove učiteljica malog Edima pa ga pita koji je glavni grad Jugoslavije. Edim se zbunjeno okreće, gleda ispod oka lijevo-desno, hoće li mu netko došapnuti točan odgovor. Međutim, učiteljica strogo gleda u Edimove drugove, tako da mu se nitko nije usudio pomoći.

"Ne mogu da vjerujem da to ne znaš!" reče učiteljica.

"Drugarice učiteljice, nisam bio na satu kad se to učilo."

"Edime, sram te bilo: ne znaš glavni grad socijalističke i nesvrstane Jugoslavije. Neka digne ruku ko zna koji je glavni grad Jugoslavije." reče učiteljica.

Svi učenici spremno podigoše ruku.

"Vidiš, reče učiteljica Edimu. "Svi znaju. Svi su spremni osim tebe."

Ovo "spremni" bilo je malom Edimu odnekle poznato, pa je pomislio da mu učiteljica želi na taj način pomoći. Edim je napregnuo svoj mali mozak, a onda se sjeti:

"Zagreb", reče, na što se učionicom prolomi smijeh.

"Zagreb!" ponovi zgranuta učiteljica. "Moj Edime, šta će bit od tebe. Šta li ćeš ti bit kad odrasteš?"

"Hrvat", reče Edim.

"Sjedi, tele jedno!" reče učiteljica.

Ja ću bit Sejdo

Edim sjedne, a učiteljica se okrene ostatku razreda.

"Edine, šta ćeš ti bit kad porasteš?"

"Centrafor, drugarice učiteljice. Najbolji na svijetu. Zvat će me Dijamant", reče Edin.

"Dabogdo kćeri da te beg uzme", reče učiteljica malom Edinu. "Vidi te kakav si! Štrkljav! Noge ko čačkalice. Nema od tebe centrafora, moj Edine. Nego ti gledaj naučit postavljat pločice ili razvodit struju. Prođi se budaleštine! A ti Željko?"

"Ja ću bit Sejdo?" reče Željko.

"Sejdo?"

"Ja, Sejdo."

"Ima li, pobogu, iko ijedan pametan odgovor! Sabina, šta ćeš ti bit kad porasteš?" upita učiteljica.

"Peđa Kojović, drugarice učiteljice", reče Sabina.

"Muško! I to vlaško! Gluho bilo!" reče učiteljica. "Harise, šta je s tobom? Šta ćeš ti bit kad porasteš?"

"Haris Silajdžić, drugarice učiteljice", reče mali Haris.

"Pa već si to?"

"I jesam i nisam", reče Haris.

Kad se Coelhov svemir ujedini

Prošlo je otada trideset, četrdeset ili pedeset godina, svejedno, i sve se nekako odigralo po onoj čuvenoj maksimi brazilskog filozofa Paula Coelha, sveca zaštitnika "modnih mačaka", članova Predsjedništva BiH, instagramuša, visokih predstavnika, tiktokera, starleta, starletana i starletica: "Trebate nešto samo silno poželjeti i svemir će se udružiti da vam se želja ispuni."

Mali Edin je, tako, usprkos učiteljičinoj skepsi, postao Dijamant, Željko Sejdo, Edim Hrvat, a Sabina Peđa Kojović. Čak je i Haris Silajdžić, koji i jest i nije bio Haris Silajdžić, postao Haris Silajdžić. Kako je to moguće? Sve je moguće kad se Coelhov svemir ujedini da vam pomogne.

Bivši mali Haris ušao je u Parlament Federacije BiH, ostvarivši tako svoj dječački san. (Ovjereno SIP-om i Schmidtom!)

"Zanimljivo je", kažu agencijske vijesti, "to da je u Parlament FBiH ušao anonimni političar iz Sarajeva, zvučnog imena." Radi se, naravno, o našem Harisu, koji je bio na listi Stranke za BiH, koju je osnovao, pa onda, poput krave što prolije pomuženo mlijeko, uneredio jedan Harisov imenjak i prezimenjak. Nositelja liste Enesa Husejnovića kao i Senada Čelju, drugorangiranog na listi Stranke za BiH, Haris je pretekao osvojivši 2.635 glasova, osam više od nesretnog Čelje, koji će umjesto u parlamentarnim klupama zarađivati novac na neki drugi, mnogo teži način.

Lezi ljebe

Haris je uoči izbora izradio stotine vizitkarti s imenom i prezimenom te brojem na listi, ali bez fotografije, te na taj način dospio u Parlament FBiH, gdje će biti na obilnoj ispaši naredne četiri godine.

To vam je otprilike isto kao da se na audiciji za "Ježevu kućicu" nekog amaterskog kazališta prijavite pod imenom Marlona Branda i dobijete ulogu Ježurke Ježića. Ono što bi u nekoj normalnoj zemlji bio dobar vic, kao što je to anegdota o Branku Čučku s početka teksta, u Bosni i Hercegovini je dobar biznis koji će vještom "poduzetniku" donijeti par stotina tisuća maraka po principu "lezi ljebe da te jedem".

Bilo je u našim parlamentima i na političkim položajima raznoraznih individua, od redikula i živopisnih likova poput Nebojše Vukanovića ili Zukana Heleza, ili likuša poput mlađahne gradonačelnice Sarajeva, da spomenem par aktualnih primjera, pa do ratnih zločinaca svih boja.

Međutim, Haris Silajdžić ih je sve nadmašio, osim možda šampiona nad šampionima, goraždanskog vlaha Edima, koji je u dva mandata bio "spremni" Hrvat. Barem po tome, Harisovo ime, uz ono Edimovo, treba ostati upamćeno u političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, te je potrebno napraviti određenu distinkciju između Harisa Silajdžića i Harisa Silajdžića, da neki povjesničari u budućnosti ne ostanu zbunjeni. Možda da jednog nazovemo Haris Silajdžić Stariji, a drugog Haris Silajdžić Mlađi?

Svako vrijeme ima Harisa

Ovo nije samo specifikum Bosne i Hercegovine. Recimo Rimljani, imate kod njih Plinija Starijeg i Plinija Mlađeg, Katona Starijeg i Katona Mlađeg, Scipiona Starijeg i Scipiona Mlađeg... Sve su to likovi, poput male Sabine, malog Edima, Željka i Harisa, koji su još kao mali, što bi rekao srpski kantautor Baja Mali Knindža, "znali svoj pravac". ("Kad sam bio mali znao sam svoj pravac, oni bili katolici, a ja pravoslavac...")

Kao što je Andrić sjeo i napisao "Na Drini ćupriju" i uspješno je "prodao" čitateljima i švedskom Nobelovu komitetu, tako je i naš Haris Silajdžić Mlađi, s popustom na količinu, pretpostavljam, investirao u vizitkarte, osvojivši na taj način otprilike četvrtinu novca koji se dodjeljuje dobitnicima Nobelove nagrade.

Haris Silajdžić Stariji svojevremeno je uspješno jednokratno prodao biračima priču o "sto posto Bosne i Hercegovine", doduše uz malu pomoć Halida Bešlića i Mladena Vojićića Tife ("100 posto ljubav"), što je bio uvod u njegov politički kraj. Otada je mnogo vode i kanalizacije proteklo Miljackom, a priča Harisa Silajdžića Starijeg, koja ga je preko noći pretvorila u zaboravljenog političkog asa, postala je u međuvremenu jedina politička strategija bošnjačkih stranaka, od Naše, odnosno Njihove stranke, pa sve do Stranke demokratske akcije.

Ono što je Harisu Silajdžiću Starijem, koji je, poput kakvog prolupalog hipika, bio "realan" i "obećavao nemoguće", svojevremeno uništilo političku karijeru, njegovu mlađem imenjaku i prezimenjaku - jer mi je nekako logično da je Haris Silajdžić Mlađi svim srcem za "građansku", odnosno čistu, "stopostotnu BiH" - donijelo je dobitak ravan dobitku na Bingu. Što reći na ovo? Kakva vremena - takav i Haris? Ili, možda: svako vrijeme ima Harisa kakvog zaslužuje?

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close