Svjetlopise pod bosanskim nebom Mate Kaića, prvog livanjskog fotoamatera, moguće je pogledati sve do 2. travnja 2022. godine u Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg.
Ružica Barišić, kustosica i koautorica Kaićeve izložbe “Svjetlopisi pod bosanskim nebom“ iz Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu, za Bljesak.info, podsjeća da su na izložbi predstavljene 104 fotografije iz bogatog opusa neobičnog umjetnika i to pejsaži, genre scene, portreti suvremenika i slučajnih prolaznika, životinja, te motivi od Jadranske obale, Splita i Dubrovnika.
“Čarobni zapisi svjetlom odabrani su iz ostavštine Mate Kaića koja se sastoji od 377 staklenih ploča (negativa, pozitiva i dijapozitiva u boji) u više dimenzija. Premijerna Kaićeva izložba bila je u Livnu 2015./2016., osim toga gostovala je 2017. u Dubrovačkim muzejima (DUMUS) u prekrasnom prostoru njihovoga depandansa u Rupama, 2018. Dio izložbe prikazan je u suradnji s Mostarskim Sveučilištem (SUM) na Filozofskome fakultetu i Muzeju grada Tešnja“, izjavila je Barišić za Bljesak.info.
Nakon Širokog Brijega, izložba Mate Kaića gostovat će u Etnografskom muzeju u Zagrebu sredinom lipnja, a u planu su i izložbe u Splitu i Beču.
Matu Kaića mogli bismo nazvati dobrostojećim hobistom koji je hobijem zabilježio i u baštinu nam ostavio neprocjenjive dokumentarističke i umjetničke slike Livna, BiH i dijela Hrvatske
Mato Kaić je, objašnjava Barišić, rođeni Livnjak (1885. – 1967.), intelektualac i umjetnik koji je ponikao u velikoj i bogatoj livanjskoj obitelji zaslužnoj za društveni, privredni, politički i kulturni život Livna krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
“I sam je doprinio prosperitetu rodnoga grada. Rado ga nazivamo dobrostojećim hobistom koji je znao iskoristi okolnosti i preduvjete tj. obrazovanje i ekonomske mogućnosti obitelji za osobni prosperitet. Fotografija će obilježiti njegovu ranu mladost. Ako je suditi prema datiranim svjetlopisima najveći broj i ponajbolji njegovi uradci nastali su od nabave kamere 1901./1902. do 1913. godine kada se nesputan obvezama prepustio pasioniranim putovanjima ne ispuštajući kameru iz ruku“, izjavila je.
Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave, posljednju je fotografiju snimio 1938. godine, a tijekom gotovo četiri desetljeća, iz hobija je svjetlom bilježio i od zaborava otrgnuo povijesne slike rodnog grada, događaje, njegove suputnike, iščezle običaje, krajolike i arhitekturu.
“Kaićeva fotografije nije samo značajna za livanjsku povijest, već pruža bolji uvid u do sada nedovoljno istražen i, moglo bi se reći dopunjava bosanskohercegovački fotoamaterizam koji je nesumnjivo doprinio razvoju umjetničke fotografije u Bosni i Hercegovini“, ističe kustosica.
U Kaićevo je vrijeme fotografija bila relativno mlad medij – u Europi se pojavljuje 1830., prva bosanskohercegovačka 1855., a livanjska u 1878. Načinio ju je čuveni bečki fotograf Franz Laforest, koji je u Livno stigao s austrougarskom vojskom.
“Sve su livanjske fotografije do kraja XIX. stoljeća načinili strani putujući fotografi. Kako su onodobne fotografije snimane foto kamerama na staklene ploče pravo je umijeće i izazov bio izraditi dobru fotografiju, a još veće sačuvati ih do naših dana. Iz istih je razloga fotografija Kaićeva doba bila i skup hobi“, dodaje Barišić.
U njegovu opusu, ističe, prevladavaju povijesno-etnografski motivi s notom domoljublja. Kaićeva fotografija odiše umjetničkim realizmom, bez obzira na to što je tema prikaza. Prizori odišu intimom: obiteljske slike, partija biljara, partija karata, a portreti sugrađana čovjekoljubljem i empatijom.
“Svi prizori su puni života, vrlo topli, ponekad sjetni a ljudi usprkos tešku životu, vedri, nasmijani i veseli. U slikama krajolika vidljiva je okupiranost zavičajem i osobna fascinacija igrama sjena na površini vode“, napominje.
Iznenadna očeva smrt 1913. primorala je Kaića da preuzme dio obiteljskih obveza i kao što nam je poznato zapala ga je uprava obiteljskom pilanom na rječici Poričnici kraj Bugojna.
“Fotografija pada u drugi plan, a pilanu je modernizirao stavljajući ju u električni pogon. Dvadesetih godina kupuje imanje uz rijeku Žabljak u Livnu, na kojem se do svoje smrti (1967.) uspješno bavio uzgojem voća i povrća s modernim sustavom navodnjavanja. Postao je jedan od najvećih proizvođača voća i povrća u Livnu, a njegove uspjehe bilježile su splitske dnevne novine. Koliko je imanje bilo uspješno svjedoči činjenica da se taj dio naselja uz rijeku Žabljak i danas u narodu zove Matin pod“, dodaje Barišić.
Među Kaićevim suvremenicima vjerojatno je bilo poznato, ističe, da se između ostaloga bavio i fotografijom, no mlađim naraštajima iz predaje ostaje poznat kao vrstan privrednik i ratar.
“Tako je bilo sve do 2015. godine kada je ova izložba prvi put predstavljena livanjskoj javnosti, koja je tom prigodom spoznala izuzetan umjetnički senzibilitet, vrsnog fotografa s osobitim smislom za izbor motiva i postojećeg trenutka te izuzetnim smislom za kompoziciju. Kaić je čovjek, intelektualac i umjetnik koji je bio puno ispred svojega vremena kojega provincija i njezini standardi nisu zadovoljavali nego je šireći vidike posezao za onodobnim europskim standardima“, rekla je Barišić.
Kaićevu ostavštinu su dobili bez autorskih bilješki, bez datacije, lokacije i ubikacije, a sve legende, lokacije/ubikacije i datacije nastale su temeljitim istraživanjima na čemu zahvaljuju sugrađanima i kolegama iz drugih krajeva i muzeja.
“Stručnu pomoć o staroj fotografiji dobili smo u stručnoj suradnici Mariji Tonković, voditeljici stare fotografije Muzeja za umjetnost i obrt. Kaićeva putovanja i nas su tjerala njegovim itinerarom. Pretražili smo arhive Dubrovnika te brojne splitske dnevnike i novine. Početkom XX. stoljeća amaterska fotografija je često izlagana u Splitu. U popisima sudionika tih izložbi Kaićevo ime tada nismo uspjeli otkriti. Je li razlog tomu bila njegova nesigurnost ili samozatajnost, nikada nećemo saznati. Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno, gotovo sa stoljetnim odmakom, ima čast i zadovoljstvo prezentirati njegov umjetnički opus i izvrsnost metiera“, zaključuje Ružica Barišić, koautorica izložbe Mate Kaića „Svjetlopisi pod bosanskim nebom“.
