Sve dok je gospodarstvo u Bosni i Hercegovini bazirana na proizvodima niskog tehnološke razine dok je industrija radno intenzivna, ne može se računati na ozbiljno povećanje plaća, kaže ovotjedni sugovornik podcasta ''Nikad u minusu'' Adnan Smailbegović.
Smailbegović, koji je vlasnik kompanije koja proizvodi stolice ''Wood Team'' i predsjednik Udruženja poslodavaca Federacije BiH, za CAPITAL otvoreno govori o uvozu radne snage, problemima pri uspostavljanju tvornica i činjenici da se broj visokotehnoloških proizvoda koji se proizvode u BiH može prebrojati na prste.
''U Hrasnici, koja je blizu Sarajeva, je bio 'Famos'. 'Famos' je proizvodio motore za Mercedesove kamione, mjenjače za Mercedesove kamione, proizvodio je borbena oklopna vozila. Pogledajte koja je to tehnološka razina. Ne možete na namještaju ili na panelu imati plaću kao na Mercedesovom motoru'', kaže Smailbegović. Smailbegović dodaje da je važno da se ne izvoze sirovine, već gotovi proizvodi, pa tako navodi primjer drveta koje doseže i do deset puta veću cijenu ako se izveze kao namještaj, u odnosu na dasku. U tvornice iverice potrebno uložiti između 200 i 250 milijuna eura Naš sugovornik dodaje da i sada postoje kupci sa zapada koji traže proizvode koji su bili prepoznatljivi u bivšoj Jugoslaviji, poput iverice i MDF-a iz nekadašnje 'Blažujke'.
''Mi nemamo tvornice iverice, niti MDF-a, nemamo ozbiljne tvornice ploča. Postoje neke male proizvodnje, ali tvornica kakva je bila 'Blažujka', koja je proizvodila visokokvalitetne ploče, vodootporne, koje su imale vrlo široku primjenu, danas ne postoji u BiH'', kazao je predsjednik Udruženja poslodavaca FBIH. Smailbegović dodaje da postoji ideja da “Natron Hayat” investira u jednu takvu tvornicu, ali da bi se morala osigurati logistika i siguran izvor sirovina. ''Ali morate imati jednu sigurnost da cijene neće rasti iz godine u godinu.
Procjena je da je za ozbiljnu tvornicu iverice ili MDF-a potrebno investirati između 200 i 250 milijuna eura'', kazao je.
Sam Smailbegović je u posljednjih dvadesetak godina uspostavio oko deset tvornica, većinu njih za ''Prevent'', čiji je bio suvlasnik, ali i dugogodišnji direktor. ''Svaki put iznova imate probleme, gdje ćete to napraviti, urbanističku dozvolu, građevinsku, pa izgubite godinu, dvije, tri, da biste gradili tvornicu.
A mi smo na europskom liberalnom tržištu, gdje kupac neće čekati dvije godine za vašu građevinsku dozvolu.
Moraju postojati industrijske zone gdje možete za pet dana imati dozvolu gotovu'', zaključuje.
Tvornice u Indiji nemaju zidove, stubovi su im od bambusa Kada je u pitanju radna snaga, u 'Wood Teamu', čiji je vlasnik, trenutačno ima dvadesetak stranih radnika, no većinu poslova obavlja domaća radna snaga.
''Uglavnom su to radnici iz Indije i Bangladeša. Kod njih je standard toliko loš da su im uvjeti ovdje više nego prihvatljivi. Bio sam u Indiji nekoliko puta, radio sam s Indijom i Pakistanom, tamo je još uvijek plaća 100 dolara, dok kada dođu ovdje na 600-700 dolara, to je njima prihvatljivo. Sami kuhaju, pošto su Indijci, tko će to njima? Imaju uvjete, oni to sami sebi nešto naprave'', kaže Smailbegović.
On dodaje da su uvjeti rada daleko iznad nivoa u tim azijskim zemljama. Ipak, ističe da je domaća radna snaga daleko obrazovanija i discipliniranija.
''Ja sam obilazio te tvornice tamo. Znate kako tamo izgleda kožara? To je na bambusovim stupovima, pa imate na više od 1000 kvadrata razapeto šatorsko krilo, a ispod su dole mašine. Nema zidova uopće. I to je tvornica'', zaključuje ovotjedni gost podcasta 'Nikad u minusu'. Osim o stanju na tržištu rada i uvjetima u privredi, Smailbegović govori i o svom životnom putu i poduzetničkim počecima.
