Zašto Afganistan?: 'Za 2-3 godine zaradimo kao u BiH za 30'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ožujku 2009. godine, Mirhed Huremović iz Lukavca, odlučio je napustiti Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA), te posao potražiti u dalekom Afganistanu, baš kao i tisuće njegovih sugrađana i susjeda iz drugih općina Tuzlanske županija.

Ovaj 54-godišnji vrsni inspektor, majstor džuda, višestruki državni prvak i reprezentativac BiH, instruktor rukovanja oružjem i borilačkih vještina i vozač autobusa, otišao je u Afganistan zbog bolje zarade za sebe i svoju obitelj, piše Faktor.

Prisjeća se da je u južni Afganistan otišao nakon što su u Lukavac stigli regruteri i menadžeri jedne američke tvrtke, koji su tražili radnike da grade vojne baze. Na početku je radio kao član osiguranja jednog kampa, a potom je u drugom kampu čuvao radnike jedne tvrtke. Nakon što se na šest mjeseci vratio u BiH, još u dva navrata je odlazio u Afganistan, gdje je za jednu tvrtku vozio autobus tri godine, odnosno osiguravao centar za obuku. Sada je opet u BiH i čeka priliku da opet ide u Afganistan.

Obavljanje raznih profesija

Kad je riječ o angažmanu ljudi iz naše zemlje, obavljani su, kaže, razni poslovi. Prema Mirhedovim riječima, bilo je raznih profesija, od električara i majstora, do inženjera i arhitekata. Plaće su, naravno, bile različite, od 2.500 do 4.000 dolara.

S obzirom na to da ima suprugu i dvoje djece, kaže, prvi put mu je bilo najteže otići. Razdvojenost, kaže, teško padne, ali ljudima bude lakše kad znaju da će dosta zaraditi i moći poslati novac kući.

''Radio sam u policiji 26 godina, a zaradio sam više novca u Afganistanu za 3-4 godine'' ispričao je sugovornik.

I Nataša Nikolić radila je u Afganistanu, i to za istu tvrtku za koju je radio i Huremović. Ova diplomirana novinarka kazala je kako je odluka da ide u Afganistan bila spontana.

''Prethodno sam na nagovor nekoliko prijatelja koji su već radili u Iraku i Afganistanu, aplicirala na web-stranici jedne američke tvrtke. Nakon mjesec pozvali su me na razgovor i ponudili mi posao u administraciji'', ispričala je Nataša.

Nakon priprema u Dubaiju, u Kandaharu je dočekalo - granatiranje. Bilo je to u studenom 2010. godine.

Incidenata je bilo, ali rijetko

''Sve nas koji smo radili tamo, najviše je zadržavao novac. Veliki broj ljudi koji su radili sa mnom u bazi imali su kredite koje je trebalo otplatiti, a mlađi su htjeli riješiti svoje stambeno pitanje'', ispričala je Nataša, koja je u Afganistanu ostala do listopada 2014. godine.

Radilo se, kaže, po 12 sati u dvije smjene, a u Afganistanu je upoznala dosta ljudi s cijelog Balkana. Hrana je, dodaje, bila raznolika, a u većim bazama smještaj je bio u kontejnerima i šatorima. Incidenata je bilo, ali rijetko. Jedan takav dogodio se u rujnu 2012. godine, kada su talibani upali u bazu. Kaže da je sve bilo zatvoreno tri dana, a nitko nije smio izlaziti iz soba tri dana. Na posao su išli s pancirkama i kacigama.

Nije poznat iznos koliko je ljudi iz ovih krajeva boravilo i koliko ih još boravi u Afganistanu. Mirhed priča da su se u Lukavcu napravile mnoge privatne zgrade, u kojima su stanove kupovali uglavnom ljudi koji su radili u Afganistanu i Iraku.

''U šali jednu zgradu zovu i "Iračanka". Međutim, ima i loša strana. Mnogo brakova raspalo se ovdje. I djeca nauče živjeti bolje, neki kupuju skupocjene automobile. Ljudi dođu, napiju se, pa slupaju auta. Naki su propali, neki su bili pametni pa su napravili da imaju od čega živjeti. Netko je kupio poslovni prostor, netko napravio radionicu, netko je otvorio ugostiteljski objekt. Netko je prokockao sve'', ispričao je za Faktor Mirhed.