Na pedesetak kilometara jugoistoka Hercegovine od Ivanice ponad Dubrovnika, pa do Ravnog kuda su nekada jurile „mašine“ teretni i putnički vlakovi, vrijeme je izgubilo svoje značenje.
Ni istočnije, ni zapadnije uz trasu bivše pruge nije drugačije s iznimkom rijetkih primjera poput Ivanice, ostalo je postalo terra incognita.
Vlastitim očima svjedočimo da se u proteklih petnaestak godina ništa promijenilo nije, kao u sibirskim tajgama ljudi su rijetkost, nema 'uresa' globalizacije, krajolik identičan, kao da ste jučer bili tu, jedino su impozantna kolodvorska zdanja u Uskoplju i Humu, ruševnija ostalo sve na svom mjestu. Poslije ovakve konstatacije – logičan je upit, zašto bez ljute muke tim krajem hoditi? A ima se zašto.
Prije svega to je iznimno umijeće graditelja. Sto trinaest godina nakon puštanje pruge u promet na nasipima, usjecima, podzidama…, svaki kamen je na svom mjestu! Graditelji pruge, a to su uz austro-ugarske stručnjake bili južno-hercegovački seljaci koji su očito poznavali kamen u dušu, ostavili su sebi i jednom vremenu spomenik vrijedan divljenja.
Tu stamenu gradnju vrijedi vidjeti. Bez obzira na učestalost prolazaka svaki put osjećaj je identičan. Pred tim dojmom otpadaju teorije o (ne)narodnim i inim režimima, jer pruga je prije svega impresivno arhitektonsko djelo.
Trećinom trase 155,5 kilometara nekadašnje pruge Gabela – Zelenika naš put zalijevala je rominjajuća kiša, ali to ništa ne mijenja. Bez obzira na ruševnost što ne ide u prilog od graditelja mlađim naraštajima, kolodvorsko zdanje u Uskoplju gdje se odvajao 16,6 kilometara dugački krak pruge za Dubrovnik, raspaljuje maštu.
Tu je na svečanosti otvaranja 15. srpnja 1901. godine Benjamin Kallay upravitelj BiH održao govor. Kasnije su slijedile svečanosti u Gružu (Dubrovnik) i Zeleniki, 16-og srpnja. Stigao narod, stigla sva sila uzvanika.
Donoseći reportažu o stogodišnjici pruge „Vrutak“, list Društva prijatelja starina iz Hutova u broju pet, pisao je kako je prugom iz Gruža stigla delegacija od 48 visokih bečkih dužnosnika na čelu s vizentom pl. Wittekom, ministrom željeznica, a iz Budimpešte preko Sarajeva i Mostara svečanim vlakom još brojnija delegacija, od sedamdesetak ljudi koju je predvodio upravitelj BiH – Kallay. Početkom veljače 2014-te nema 'ni žive duše'.
Na putu od Ivanice prema 11 kilometara udaljenom Humu odakle se odvajao krak za 16,6 kilometara udaljeno Trebinje, pa kasnije za Bileću i Nikšić, susrećemo krdo od desetak krava i to je sve. Kako je cilj pruga nastavljamo trebinjskim – nizinskim dijelom, a ne preko Šćenice i Belenića koji pripadaju Ravnom.
Zatječe nas tri puta veće, ali i ruševnije kolodvorsko zdanje od onoga u Uskoplju, prava šteta. Dalje oku mila nastavlja se oda graditeljima, o čijem pregnuću svjedoče kamena zdanja i jedini zaostali signal u Poljicima, berači željeza poštedite ga. Na putu, bolje rečeno trasi uskotračne pruge, do Zavale dugačkom 44 kilometra, nismo susreli niti jedno auto! Ostalo je teorija.
Za one koji se hvale graditeljskim postignućima na trasi koridora 5 c, prije svega plaćenim tv spotovima, nekoliko podataka. Carska uredba o gradnji pruge Gabela – Zelenika donesena je 7. srpnja 1898. godine uz odobravanje kredita od 33,6 milijuna kruna, uz rok vraćanja od 60 godina. Pruga je zbog terena i nepostojanja bilo kakvih prometnica, smatrana najtežim zahvatom u tadašnjoj državi. Međutim, završena je za samo tri godine, dok se stotinjak kilometara autoceste gradi već petnaestak godina.
