Zakon o samoupravljanju (Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva) usvojila je Narodna skupština FNRJ na današnji dan prije 75 godina, 27. lipnja 1950.
Tim su zakonom uvedeni radnički saveti, a sredstva za proizvodnju prestala su biti državna i postala su društveno vlasništvo.
Radničko samoupravljanje u Jugoslaviji bilo je dio državne ideologije koju je promicao režim Saveza komunista Jugoslavije nakon raskola između Tita i Staljina gdje je Josip Broz Tito tražio alternativu državnom socijalizmu kojeg je promicao Sovjetski Savez, kao izvornu jugoslavensku ideologiju.
U razdoblju rata u Jugoslaviji od 1941. do 1945., pa do raskola Tita i Staljina 1948., u Jugoslaviji se promicao državni socijalizam po uzoru na Sovjetski Savez. Međutim, nakon raskola Josipa Broza Tita i Josifa Staljina 1948., Jugoslavija počinje tražiti alternativu državnom socijalizmu te ju pronalazi u radničkom samoupravljanju.
Državni socijalizam bio je provođen do donošenja Osnovnog zakona o upravljanju gospodarskim poduzećima i višim gospodarskim udruženjima 1950., kada se počelo uvoditi radničko samoupravljanje.
Time je počelo razdoblje prenošenja izvjesnih uloga iz oblasti organizacije rada i radnih odnosa s države na radne kolektive. Ustavnim zakonom od 1963., radničko samoupravljanje podignuto je na ustavnu razinu, a istovremeno je označilo razvoj radnog prava kao zasebne pravne grane u Jugoslaviji.
U tom je razdoblju doneseno više propisa koji su se odnosili na plaće, stalnost zaposlenja, zaštitu žena i mladeži, radnih odnosa, zaštite nezaposlenih, radnih knjižica i druga pitanja. Uređena su i prava iz oblasti socijalnog osiguranja.
Krajem 1957. donesena su i dva bitna zakona, Zakon o radnim odnosima (ZORO) i Zakon o javnim službenicima (ZJS), a na snagu su stupili 1. siječnja 1958. To je bila prva kodifikacija radnog prava u Jugoslaviji.
Od 1960. počelo je stvaranje zakonodavne osnove za smanjenje razlika između radnih odnosa službenika u javnim službama i radnih odnosa radnika u gospodarstvu, odnosno gospodarskim organizacijama.
Ova tendencija održala se do prestanka važenja Zakona o udruženom radu, iako je i tada bilo jasno da do potpunog izjednačenja položaja i prava radnika i službenika, s obzirom na prirodu posla kojeg vrše, ne može doći.
U skladu s ustavnim načelom o uvođenju samoupravljanja u javne službe, Osnovnom uredbom o ustanovama sa samostalnim financiranjem od 1953., bilo je predviđeno da su javne službe: komunalne, kulturne, prosvjetne, zdravstvene i društvene djelatnosti, kao i djelatnosti kojima je cilj zadovoljavanje općih potreba pučanstva ili unaprjeđenje pojedinih grana uprave ili gospodarstva.
Posebnim propisima u javne službe uvrštene su i neke gospodarske djelatnosti, npr. željeznice, PTT (pošta, telegraf i telefon), snabdijevanje električnom energijom itd. Zanimljivo je da je Zakonom o javnim službama od 1957. ukupan rad državnih tijela označen kao "javna služba".
Ustavom iz 1963. stvorene su, po tadašnjim procjenama, sustavne pretpostavke za daljnji razvoj samoupravljanja.
