Tisuće kamiona i milijarde dolara unatoč sankcijama: Kako funkcionira trgovina s Iranom?
Sjedinjene Američke Države zabranjuju brojne oblike trgovine s Iranom, ali znači li to da Kina, Rusija ili bilo koja druga suverena država također mora prestati prodavati robu Teheranu? I što ako je riječ o običnim kamionima, industrijskim strojevima ili rezervnim dijelovima koji se mogu koristiti i u vojne svrhe? Reutersova istraga o iranskoj tajnoj nabavnoj mreži otvara mnogo šire pitanje: gdje završavaju međunarodne zabrane, a počinje američka politika sankcija?
Iran je od siječnja 2025. preko mreže povezane s Ministarstvom obrane nabavljao opremu vrijednu milijarde dolara, unatoč američkim sankcijama i pomorskoj blokadi. Istraživački tim Reutersa, analizirajući tisuće bankovnih, carinskih i poslovnih dokumenata, identificirao je više od 5.000 iranskih agencija uključenih u sustav nabave.
Posebno se izdvaja agencija označena kao MOD 346428, koja je od siječnja 2025. do lipnja 2026. uvezla robu vrijednu približno 2,3 milijarde dolara. Među nabavljenim proizvodima bili su sastojci raketnog goriva, eksplozivi, dijelovi zrakoplovnih motora, industrijski strojevi i stotine kamiona koji se mogu prilagoditi vojnim potrebama. Roba je prema dokumentaciji dolazila iz Kine, Rusije, Njemačke i drugih država.
Na prvi pogled zaključak se nameće sam: Iran uspješno zaobilazi sankcije. Međutim, međunarodna pravila znatno su složenija. Nije svaka trgovina s Iranom zabranjena, nisu sve sankcije američke ujedno i međunarodne, a podrijetlo proizvoda ne dokazuje da je njegov proizvođač prekršio zakon.
Da bismo razumjeli što je Reuters otkrio, najprije treba razdvojiti tri pravna sustava: sankcije Ujedinjenih naroda, jednostrane sankcije SAD-a i zasebne sankcije Europske unije.
Što je zapravo zabranio UN?
Ujedinjeni narodi nisu zabranili cjelokupnu trgovinu s Iranom. Njihove sankcije prvenstveno se odnose na nuklearni program, razvoj sustava za isporuku nuklearnog oružja, određene kategorije konvencionalnog naoružanja te poslovanje s pojedincima i organizacijama koje su pod sankcijama.
Prema pravilima Vijeća sigurnosti UN-a, države moraju spriječiti isporuku Iranu određenih nuklearnih materijala, opreme za obogaćivanje urana, tehnologija povezanih s balističkim projektilima te proizvoda koji bi mogli pridonijeti razvoju nuklearnog oružja.
Zabranjena je i prodaja određenih velikih konvencionalnih oružnih sustava: tenkova, oklopnih borbenih vozila, topničkih sustava velikog kalibra, borbenih zrakoplova, jurišnih helikoptera, ratnih brodova i određenih raketnih sustava. Ograničenja obuhvaćaju i pripadajuće dijelove, tehnologiju i tehničku pomoć.
No postoji detalj koji se u javnosti često zanemaruje. UN-ov embargo nije opća zabrana prodaje svakog proizvoda koji se može koristiti u vojsci. Za ostale kategorije naoružanja postoji poziv državama na oprez i suzdržanost, dok se konkretne zabrane određuju prema vrsti proizvoda, tehnologiji i mogućoj namjeni.
Za pojedince, tvrtke i druge subjekte koji se nalaze na UN-ovim sankcijskim popisima vrijede posebne mjere zamrzavanja imovine i zabrane stavljanja sredstava na raspolaganje.
Zanimljivo je i da UN-ove mjere zabranjuju nabavu oružja iz Irana, ali ne zabranjuju svaki civilni proizvod koji ta država izvozi.
UN također nije uveo opću zabranu kupnje iranske nafte niti cjelokupnog izvoza hrane, lijekova, odjeće, automobila ili obične industrijske robe u Iran. Takva trgovina ipak može podlijegati nacionalnim propisima, drugim sankcijama i ograničenjima povezanima s krajnjim korisnikom.
Security Council+1
Zašto su sankcije ponovno uvedene 2025. godine?
Ovdje se pojavljuje važna politička i pravna komplikacija.
Iran je 2015. postigao nuklearni sporazum sa svjetskim silama, kojim su određene međunarodne sankcije ukinute ili suspendirane u zamjenu za ograničenja njegova nuklearnog programa.
Donald Trump 2018. povukao je SAD iz tog sporazuma i ponovno uveo američke sankcije.
U rujnu 2025. Francuska, Njemačka i Velika Britanija aktivirale su mehanizam poznat kao snapback, odnosno postupak ponovnog uvođenja ranijih sankcija UN-a.
Prema službenim podacima Ujedinjenih naroda, 27. rujna 2025. ponovno je aktivirano šest rezolucija Vijeća sigurnosti donesenih između 2006. i 2010. godine.
Međutim, Kina, Rusija i Iran osporavaju pravnu valjanost tog postupka. Smatraju da zapadne države nisu imale valjanu osnovu za ponovno uvođenje sankcija, dok UN-ovo Tajništvo i zapadne države polaze od toga da su mjere ponovno na snazi.
Spor je nastavljen i 2026. godine. Rusija i Kina u rujnu su vetom spriječile produljenje mandata neovisne skupine stručnjaka za praćenje sankcija Iranu. Time nisu ukinule sankcije koje UN vodi kao aktivne, ali su dodatno otežale njihov međunarodni nadzor.
Što je SAD jednostrano zabranio?
Američke sankcije daleko su šire od onih koje je odredio UN.
Washington desetljećima ograničava trgovinu s Iranom, a današnji američki sustav obuhvaća najveći dio izravnih poslovnih i financijskih transakcija američkih osoba i kompanija s tom državom, osim predviđenih iznimaka i posebno odobrenih poslova.
Sankcije ciljaju iranski naftni i petrokemijski sektor, financijske institucije, brodarstvo, vojnu i raketnu industriju te brojne pojedince i kompanije.
SAD je tijekom 2026. proširio pritisak i na dodatne sektore iranskoga gospodarstva. Od 1. listopada i automobilski i željeznički sektor podliježu novim mogućnostima američkog sankcioniranja.
To ne znači da je Washington automatski zabranio svakom kineskom proizvođaču prodaju bilo kojeg automobila iranskom kupcu. Znači da tvrtke koje posluju u obuhvaćenim sektorima, kao i njihovi značajni poslovni partneri, mogu biti izloženi američkim sankcijama pod uvjetima propisanim američkim zakonima.
Istodobno, čak ni američki sustav nije zamišljen kao apsolutna zabrana svakog proizvoda. Američko Ministarstvo financija izričito predviđa iznimke i odobrenja za određenu trgovinu hranom, poljoprivrednim proizvodima, lijekovima i medicinskim uređajima, uz ograničenja vezana za primatelje i plaćanje.
Može li Amerika zabraniti kineskoj kompaniji da trguje s Iranom?
To je možda i najvažnije pitanje cijele priče.
Zamislimo kinesku tvrtku koja prodaje obične industrijske kamione iranskom trgovačkom poduzeću. Roba nije obuhvaćena konkretnom zabranom UN-a, nema zabranjene vojne namjene, a posao je dopušten prema kineskim propisima.
S pravnog stajališta, sama činjenica da Washington ne želi takvu trgovinu ne znači automatski da je kineska tvrtka prekršila kineski zakon ili rezoluciju UN-a.
Ali Amerika posjeduje izuzetno snažan gospodarski instrument: sekundarne sankcije.
Njima Washington može ograničiti pristup američkom financijskom sustavu, zamrznuti imovinu pod američkom jurisdikcijom ili sankcionirati određene strane kompanije i banke zbog poslova s Iranom.
Drugim riječima, američka vlada ne mora natjerati kinesku državu da zabrani svaku trgovinu. Može pojedinim tvrtkama i bankama otežati ili onemogućiti poslovanje s Amerikom ako sudjeluju u transakcijama koje podliježu sekundarnim sankcijama.
Upravo zato mnoge kompanije izbjegavaju Iran čak i kada nisu izravno obvezne provoditi američku trgovinsku zabranu.
Washington je 5. listopada 2026. dodatno upozorio strane financijske institucije na rizik sankcija zbog određenih poslova s Iranom.
Kina se takvoj primjeni američkih propisa otvoreno protivi.
Kinesko Ministarstvo trgovine u rujnu je poručilo da se protivi jednostranim sankcijama bez mandata UN-a i njihovoj primjeni na treće države, uz najavu zaštite legitimnih prava kineskih kompanija.
Ovdje, dakle, nije riječ samo o iranskom nuklearnom programu. Riječ je i o sporu oko toga koliko daleko američki zakoni mogu utjecati na trgovinu između dviju drugih suverenih država.
Postoje li države koje unatoč američkim sankcijama trguju s Iranom?
Postoje. Najvažniji je primjer Kina.
Prema izvještaju američke Kongresne komisije za gospodarske i sigurnosne odnose SAD-a i Kine, Peking je najveći iranski trgovinski partner i glavni kupac njegove nafte.
Kineski službeni podaci za 2025. navode gotovo deset milijardi dolara bilateralne trgovine, bez velikog dijela iranskog izvoza nafte koji nije obuhvaćen tom statistikom. Američka komisija procjenjuje da je vrijednost tog dodatnog izvoza nafte u Kinu iznosila oko 31 milijardu dolara.
I Rusija održava gospodarske odnose s Iranom, kao i druge države koje ne primjenjuju cjelokupan američki režim sankcija.
No bilo bi pogrešno zaključiti da se Kina ili Rusija jednostavno ne moraju obazirati na sankcije. Njihove kompanije suočavaju se s različitim rizicima, osobito ako koriste američku tehnologiju, imaju poslovanje u SAD-u ili surađuju s bankama koje su izložene američkim mjerama.
Važno je razlikovati državu od njezinih kompanija. Velika država može politički odbacivati američke sankcije, dok njezina privatna banka istodobno može procijeniti da joj se poslovanje s Iranom ne isplati.
Gdje je u svemu tome Europska unija?
Europska unija ima vlastiti sustav sankcija. On uključuje mjere UN-a, ali i dodatne europske zabrane.
EU je u rujnu 2025. ponovno uvela ograničenja koja se odnose na kupnju i uvoz iranske nafte, plina i petrokemijskih proizvoda, isporuku ključne opreme za energetski sektor, određene tehnologije te poslovanje s iranskim bankama.
Te mjere obvezuju subjekte unutar nadležnosti EU-a, ali same po sebi ne postaju zakoni koji vrijede za sve države svijeta.
Primjerice, europska zabrana uvoza iranske nafte ne znači automatski da je jednaka kupnja zabranjena kineskom ili brazilskom kupcu prema zakonima njegove države. Takav kupac ipak može biti izložen drugim mjerama, uključujući američke sekundarne sankcije.
Isto vrijedi u suprotnom smjeru. Roba proizvedena u Njemačkoj može biti predmet europskih izvoznih ograničenja, a njezina naknadna prodaja preko trećih država ne uklanja nužno pravnu odgovornost uključenih osoba.
Kako je onda moguće da Iran nabavlja europske kamione i japanska vozila?
Reutersova istraga pruža nekoliko vrlo konkretnih primjera.
Jedna od identificiranih iranskih agencija uvezla je 435 kamiona Iveco između siječnja 2025. i lipnja 2026. Ista mreža nabavljala je i tisuće vozila Toyota Hilux i Land Cruiser.
Ti proizvodi u osnovi su civilna vozila. No u rukama vojske mogu postati transportna sredstva za naoružanje ili platforme za različite sustave.
To otvara pitanje takozvane robe dvojne namjene. Industrijski stroj može izrađivati dijelove za civilne tvornice, ali i komponente projektila. Kemikalija može imati legitimnu industrijsku primjenu, ali i služiti za proizvodnju raketnog goriva.
Zato se zakonitost ne može utvrditi samo na temelju naziva proizvoda.
Ključno je tko je kupac, tko je stvarni krajnji korisnik, koja je namjena robe i podliježe li konkretna tehnologija izvoznim ograničenjima.
Reutersova saznanja zato ne znače da su Iveco ili Toyota svjesno opskrbljivali iransku vojsku.
Toyota je Reutersu odgovorila da ne posluje u Iranu, nije sudjelovala u identificiranim kupnjama i nije za njih znala. Iveco je također odbacio odgovornost za prisutnost svojih vozila u Iranu, navodeći da su pojedini kamioni prvotno bili namijenjeni drugim tržištima.
Zašto je Reutersova istraga toliko važna?
Zato što pokazuje kako se suvremeni sustav sankcija ne može razumjeti samo kao zabrana prolaska robe preko granice.
Reuters je utvrdio da je u 97 posto analiziranih uvoznih pošiljki plaćanje evidentirano bez prekograničnog prijenosa deviza. Istraživanje opisuje mrežu posrednika koja koristi sredstva dostupna u inozemstvu, uključujući prihode od iranske nafte.
Takav model omogućuje da međunarodna trgovina funkcionira i kada su uobičajeni bankovni odnosi snažno ograničeni.
No ni ta činjenica sama po sebi ne znači da je svaka identificirana transakcija bila nezakonita. Reuters je također naveo da nije pronašao dokaze da su identificirane agencije pojedinačno stavljene na zapadne sankcijske popise.
To ne isključuje moguća kršenja drugih zabrana, osobito kada je riječ o zabranjenim proizvodima, krajnjim korisnicima ili vojnim programima.
A što je s američkom pomorskom blokadom?
I tu je potrebno razlikovati pojmove.
Sankcije su pravne i gospodarske mjere. Pomorska blokada vojna je mjera kojom se pokušava ograničiti ili spriječiti pristup određenim morskim područjima ili lukama.
Američka blokada Irana nije isto što i UN-ov sankcijski režim.
Rezolucije UN-a predviđaju pregled određenih sumnjivih tereta, postupanje u skladu s međunarodnim pomorskim pravom te zapljenu zabranjene robe pod propisanim uvjetima. One ne daju opću dozvolu bilo kojoj državi da zaustavlja svaku trgovinu s Iranom, neovisno o vrsti tereta.
Zato se američka blokada i njezine posljedice za međunarodno brodarstvo moraju promatrati odvojeno od trgovinskih zabrana koje je propisalo Vijeće sigurnosti UN-a.
Tko, dakle, ima pravo trgovati s Iranom?
Odgovor je jednostavniji nego što se čini, iako se svaka pojedinačna transakcija mora zasebno provjeriti.
Država može održavati trgovačke odnose s Iranom ako pritom ne krši međunarodne obveze koje se na nju primjenjuju i vlastite propise. Ne mora automatski prihvatiti svaku jednostranu zabranu koju donesu Sjedinjene Američke Države ili Europska unija.
Ali to ne znači da njezine kompanije mogu bez posljedica poslovati sa sankcioniranim organizacijama ili prodavati tehnologiju čiji je izvoz zabranjen.
Postoji razlika između zakonitosti posla prema domaćem i međunarodnom pravu te rizika da Washington zbog tog posla uvede dodatne sankcije.
U tome je i središnji paradoks Reutersove istrage.
Sjedinjene Američke Države desetljećima grade jedan od najopsežnijih režima sankcija na svijetu. Europska unija provodi vlastita ograničenja, dok UN zabranjuje određene vrste vojnih i nuklearnih aktivnosti. No istodobno postoje države koje nastavljaju trgovati s Iranom, pozivajući se na vlastite zakone i pravo na gospodarske odnose.
Zbog toga podatak da je neka roba stigla u Iran unatoč američkim sankcijama nije sam po sebi dokaz nezakonite trgovine.
Reutersova istraga donosi ozbiljne pokazatelje o nabavi opreme za iransku vojnu industriju, ali otvara i šire pitanje: mogu li jednostrane gospodarske sankcije doista zaustaviti državu koja ima trgovinske partnere spremne nastaviti poslovanje, unatoč pritisku Washingtona?
Odgovor ne ovisi samo o količini zabranjene robe nego i o tome koliko su države svijeta spremne prihvatiti američka pravila kao mjerilo vlastite međunarodne trgovine.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp.webp)
