Američka vojna moć ima granice koje tehnologija ne može ukloniti

Umirovljeni američki admiral William H. McRaven, bivši zapovjednik američkih specijalnih snaga i jedan od najpoznatijih vojnih zapovjednika svoje generacije, u novom eseju za Foreign Affairs upozorava da Sjedinjene Američke Države već desetljećima upadaju u istu stratešku zamku – vjerovanje da golema vojna i tehnološka nadmoć automatski znači i sposobnost ostvarivanja političkih ciljeva. Esej ''The Limits of American Power – U.S. Strategy and the Delusion of Force'' objavljen je 20. listopada u novom izdanju Foreign Affairsa.

McRavenova središnja poruka nije da je američka vojska slaba, nego upravo suprotno: ona je toliko snažna da politički vrh prečesto povjeruje kako se gotovo svaki međunarodni problem može riješiti preciznim udarima, zračnom nadmoći, dronovima, umjetnom inteligencijom i tehnološkim prednostima.

Kao povijesnu suprotnost navodi Zaljevski rat 1991., kada su SAD imale jasno definiran cilj, široku međunarodnu koaliciju i snažan politički legitimitet. Nasuprot tome, iskustva Vijetnama, Iraka i Afganistana pokazala su da pobjeda u pojedinim bitkama ne znači nužno i ostvarivanje konačnog političkog cilja.

U njegovoj analizi posebno mjesto zauzima aktualni rat s Iranom, koji Foreign Affairs u istom broju obrađuje kroz niz analiza o posljedicama sukoba i ograničenjima američke sile.

McRaven upozorava na nekoliko ograničenja koja ni najmodernija vojska ne može jednostavno ukloniti. Među njima su geografija, politička legitimnost rata, spremnost protivnika da nastavi borbu, ograničena spremnost američke javnosti na dugotrajne sukobe te politička nespremnost na velike kopnene operacije.

Posebno je kritičan prema vjerovanju da će nove tehnologije promijeniti samu prirodu rata. Dronovi, umjetna inteligencija i precizno oružje mogu dramatično povećati učinkovitost vojske, ali ne mogu ukloniti političke, geografske i ljudske čimbenike koji na kraju odlučuju o ishodu sukoba.

Upozorenje ima posebnu težinu za Europu. Američka vojna moć ostaje temelj NATO-ova odvraćanja, ali McRavenova analiza podsjeća da Washington u svaku krizu ulazi prvenstveno vodeći računa o vlastitim političkim i gospodarskim interesima, dok se američke strateške prioritete sve snažnije usmjerava prema Indo-Pacifiku.

Za europske zemlje to znači da savez sa SAD-om ostaje ključan, ali ne može biti zamjena za vlastite obrambene sposobnosti. Rat u Ukrajini, sukob s Iranom i rastuće američko usmjerenje prema Kini dodatno pokazuju koliko brzo američki resursi i politička pozornost mogu biti podijeljeni između nekoliko kriznih područja.

McRavenova poruka zato je manje kritika američke vojske, a više upozorenje političarima koji vjeruju da je vojna nadmoć isto što i strateška svemoć. Amerika može pobijediti gotovo svaku konvencionalnu bitku, ali povijest pokazuje da je mnogo teže natjerati protivnika da prihvati politički ishod koji Washington želi.