Današnji putnici u avionu će jedva i povjerovati kako se letjelo još prije par desetljeća: već na ulazu su putnici mogli uzeti nekakve novine, tek što se zrakoplov podigao sa zemlje je došla ljubazna stjuardesa s okrjepom, ako je bilo vrijeme se nakon toga služio i (po mogućnosti topli) obrok, nakon toga kava, čaj, a možda i nešto žešće u "unučićima", malenim bočicama žestokih pića koje su redoviti putnici sakupili čitave zbirke. Sve u cijeni avionske karte.
Naravno, za privilegiju letjeti i neusporedivo brže stići do cilja se isto tako onda moralo i mnogo dublje posegnuti u džep. Američki prijevoznik Southwest Airlines je još 1971. počeo s novom poslovnom politikom: jeftina karta, ali jedva nekakva usluga u zrakoplovu. Prvi europski zračni prijevoznik je bila britanska Laker Airways koja se do tad bavila tek iznajmljivanjem usluga turoperatorima, a već 1991. je poletio prvi avion Ryanaira - i danas, uz Easyjet jedan od najvećih "jeftinih" prijevoznika u Europi, piše DW.
Model su redom preuzeli i svi "pravi" zračni prijevoznici - British Airways je osnovao Go, Lufthansa Germanwings, odnosno današnji Eurowings... No i usluga u avionu je postajala sve mršavija sve do toga da su se neki pitali, hoće li putnici u neko doba morati donijeti i vlastiti kerozin za avion u kojem će se voziti.
"Privilegija" na put uopće ponijeti kovčeg je kod mnogih tih prijevoznika postala upravo besmisleno skupa usluga: naravno, prijevozniku je draže da je avion lakši i da će tako trošiti nešto manje goriva, a morat će nešto platiti i zračnoj luci za utovar i istovar prtljage. No to su iznosi daleko od onoga koliko je skuplja avionska karta gdje se prihvaća prtljaga.
Narod kao narod, nije mu dugo trebalo da onda baš sve proglasi "ručnom prtljagom" i tu se zračni prijevoznici već dugo muče "odgojiti" takve putnike neka onda lijepo plate uslugu "prave" prtljage. No te "odgojno-popravne" mjere nekih zračnih prijevoznika su već prešle svaku granicu.
Krovna udruga europskih organizacija za zaštitu potrošača Beuc je uputila žalbu Europskoj komisiji, konkretno navodeći sedam europskih "jeftinih" zračnih prijevoznika koje očito već maltretiraju putnike njihovim pojmovima o dimenzijama te "ručne prtljage". Europski sud je tu već 2014. rekao što misli, stavom kako "prijevoz ručne prtljage ne može biti predmetom dodatne naplate, pod uvjetom da zadovoljava razumne zahtjeve u pogledu težine i dimenzija te ispunjava važeće sigurnosne zahtjeve."
Naravno da to neće značiti kako putnici u kabinu mogu donijeti i perilicu za rublje, ali u Španjolskoj je tamošnje ministarstvo već prošle godine kaznilo pet španjolskih prijevoznika globom od ukupno 179 milijuna eura zbog njihovih propisa o ručnoj prtljazi.
Među tih sedam prijevoznika na koje se Beuc požalio Komisiji su opet i dva španjolska - Volotea i Vueling, ali tu su i najveći "jeftini" Europe: Ryanair i Easyjet, baš kao i mađarski Wizzair, francuska Transavia i Norwegian Airlines. Kako se čulo od čelnika udruge Beuc Agustina Reyne, članice Unije trenutno ionako raspravljaju o reformama u propisima o pravima putnika u zračnom prijevozu i ova žalba je "odlična prilika" da se nešto odluči i o naizgled banalnoj usluzi kao što je ručna prtljaga.
U tome svakako lako mogu računati i na podršku i europskih političara i eurobirokrata: i za Bruxelles još jedva ima "pravih" zračnih linija tako da i oni dobar dio svog života provode na sve užim, tanjim i neugodnijim sjedalima "jeftinih" prijevoznika. Naravno, ako su uspjeli uvjeriti stewardessu kako je njihova torba ipak još samo "ručna prtljaga".
