Osam stoljeća temelja međunarodnog bankarstva: Promijenili su se samo alati

Red vitezova templara nastao je početkom 12. stoljeća, nakon Prvog križarskog rata. Njegov prvotni zadatak bila je zaštita kršćanskih hodočasnika koji su putovali u Svetu zemlju.

Međutim, templari su tijekom sljedećih desetljeća izgradili organizaciju koja je nadilazila vojnu djelatnost. Dobivali su zemljišne posjede, novčane priloge i povlastice. Osnivali su kuće i upravna središta diljem Europe i istočnog Mediterana.

Takva mreža pružala je nešto što je u srednjem vijeku bilo iznimno dragocjeno: organizacijski kontinuitet i mogućnost poslovanja na velikim udaljenostima. Za razliku od pojedinačnih trgovaca, templari su raspolagali međunarodnom infrastrukturom.

A gdje postoji mreža, postoji i mogućnost prijenosa novca.

Novac u Parizu, a putnik troši u Jeruzalemu

Jedna od najpoznatijih priča o templarima odnosi se na njihove financijske usluge za hodočasnike.

Prema popularnom objašnjenju, putnik je mogao ostaviti novac u templarskoj kući u Europi, dobiti pisanu potvrdu i zatim koristiti sredstva na drugom mjestu. To podsjeća na današnji bankovni transfer. Ipak, povijesna stvarnost bila je složenija.

Templari su dokazano primali depozite, čuvali dragocjenosti, vodili financijske evidencije i izvršavali plaćanja za svoje klijente. Njihove usluge koristili su i vladari, plemići i crkvene ustanove.

Nema dovoljno dokaza kako je svaki hodočasnik mogao jednostavno predati novac u Parizu i podići isti iznos u Jeruzalemu uz standardiziranu potvrdu.

Ono što je značajno sama je ideja. Novac nije uvijek morao fizički putovati zajedno sa svojim vlasnikom kako bi financijska obveza bila izvršena.

Ta ideja postala je jedan od temelja kasnijeg međunarodnog bankarstva.

Međunarodni transferi bez interneta i banaka

Najvažnija prednost templara nije bila samo u čuvanju zlata. Bila je u sposobnosti povezivanja financijskih operacija na različitim teritorijima.

Povjesničar John S. Lee u istraživanju objavljenom u časopisu Urban History, u izdanju Cambridge University Pressa, navodi kako su templari u Londonu primali depozite, izdavali i isplaćivali mjenice, odobravali zajmove i podmirivali dugove svojih klijenata.

To je bio ozbiljan financijski posao. Posebno zanimljiv primjer odnosi se na engleskog kralja Henrika III. On je koristio templarsku mrežu za izvršavanje međunarodnih financijskih obveza.

Prema povijesnom pregledu koji je objavio londonski Inner Temple, kralj je otplaćivao dug grofu Flandrije koristeći sredstva položena kod templara u Flandriji. Također je koristio račun kod templara u Carigradu za plaćanje bizantskom caru.

Današnjim rječnikom rekli bismo kako je koristio međunarodnu financijsku infrastrukturu. Nije morao organizirati poseban prijevoz kovanica za svaku obvezu. To je predstavljalo veliku prednost u vrijeme kada je fizički prijenos novca bio skup, spor i opasan.

Povjerenje u sustav

Postoji razlog zbog kojeg su ljudi templarima povjeravali golema sredstva.

Njihova organizacija bila je međunarodna, disciplinirana i povezana zajedničkim pravilima. Templarske kuće bile su dobro utvrđene i često su služile kao sigurna mjesta za čuvanje vrijednosti. Za srednjovjekovnog trgovca ili plemića to je bilo iznimno važno.

Novac položen kod pouzdanog financijskog posrednika nije bio isto što i novac ostavljen nepoznatom trgovcu.

Templari su imali reputaciju institucije koja može ispuniti preuzete obveze. A upravo je povjerenje jedan od ključnih uvjeta funkcioniranja bankarstva. Banka ne posluje samo novcem. Ona posluje i obećanjem kako će novac biti dostupan kada klijentu zatreba. Ista logika bila je prepoznatljiva i u poslovanju templara.

Jesu li templari izmislili bezgotovinsko plaćanje?

Ne u doslovnom smislu. Financijski instrumenti koji su omogućavali prijenos vrijednosti bez fizičkog prenošenja kovanica postojali su i u drugim trgovačkim i financijskim tradicijama.

Ipak, templari su bili važni za razvoj takvih usluga u srednjovjekovnoj Europi.

Njihova prednost bila je zemljopisna rasprostranjenost. Imali su mrežu organizacijski povezanih kuća, od zapadne Europe do istočnog Mediterana. To im je omogućavalo izvršavanje plaćanja na velikim udaljenostima.

U povijesnom tekstu Poor Soldiers’ Banks, objavljenom u časopisu Christian History, opisuje se kako su templari pomagali putnicima smanjiti potrebu za nošenjem velikih količina novca.

Takve usluge predstavljale su rani oblik financijskog posredovanja, ali bilo bi pogrešno poistovjetiti ih s današnjim bezgotovinskim plaćanjem.

Suvremeni bankovni transfer oslanja se na uređene platne sustave, zakonske procedure, elektroničke evidencije i međubankarsko poravnanje.

Templari su radili u posve drukčijim okolnostima. Njihovi instrumenti temeljili su se na pisanim nalozima, računovodstvenim evidencijama, raspoloživim sredstvima i povjerenju između templarskih kuća.

Načelo prijenosa financijske vrijednosti bilo je slično. Tehnologija i pravila nisu.

Kada je Pariz postao financijsko središte templara?

Tijekom 13. stoljeća templarska kuća u Parizu postala je važno središte financijskih poslova. U njoj su čuvana sredstva francuske Krune. Templari su obavljali plaćanja, vodili evidenciju i upravljali financijskim transakcijama svojih klijenata.

Prema povijesnom prikazu Inner Templea, značajni klijenti dobivali su i periodična izvješća o promjenama na računima.

Danas banke šalju mjesečne izvatke. U srednjem vijeku templari su svojim važnim klijentima pružali evidenciju o financijskim operacijama.

Razlika je, naravno, bila golema. Nije bilo aplikacija, automatskog obračuna ni trenutačnog pristupa informacijama. Ali postojala je potreba koja se nije promijenila ni nakon osam stoljeća. Klijent je želio znati koliko novca ima, gdje se on nalazi i kako ga može koristiti.

Kako su templari zarađivali?

Templari nisu poslovali kao suvremene komercijalne banke. Bili su vjersko-vojni red. Njihovi prihodi potjecali su iz donacija, zemljišnih posjeda, poljoprivrede i drugih gospodarskih aktivnosti.

Financijske usluge predstavljale su važan dio njihova poslovanja. Pitanje naplate bilo je posebno osjetljivo zbog crkvenih ograničenja kamata. Zbog toga su naknade mogle biti predstavljene kao administrativni troškovi, razlike u deviznom tečaju ili drugi oblici financijske naknade. U pojedinim slučajevima postojali su i zajmovi uz ugovorenu naknadu.

To pokazuje kako su se još u srednjem vijeku financijske institucije suočavale s pitanjem koje je aktualno i danas. Kako naplatiti financijsku uslugu, upravljati rizikom i istodobno poštovati postojeća pravila?

Kada politička moć ugrozi financijsku instituciju

Uspon templara nije trajao zauvijek. Francuski kralj Filip IV. naredio je 1307. godine uhićenje templara u Francuskoj. Uslijedili su procesi, optužbe za herezu i zapljena njihove imovine.

Papa Klement V. ukinuo je red 1312. godine. Razlozi njihova pada bili su složeni. Obuhvaćali su političke sukobe, vjerske optužbe i pitanje golemog bogatstva koje je red kontrolirao.

Financijski interesi francuske Krune bili su dio tog konteksta, ali povijesni događaji ne mogu se objasniti samo kraljevim dugovima. Nestanak templara pokazao je i koliko financijska institucija može biti ranjiva kada izgubi političku i pravnu zaštitu. Njihova međunarodna mreža nije bila dovoljna kako bi ih sačuvala.

Što današnje banke mogu naučiti od templara?

Osam stoljeća poslije financijski sustav izgleda potpuno drukčije. Novac se prenosi elektronički. Međunarodna plaćanja izvršavaju se kroz složene bankarske mreže. Klijenti pristupaju računima preko mobilnih telefona.

Ipak, osnovni zahtjevi nisu se mnogo promijenili. Ljudi žele da njihov novac bude siguran. Žele ga moći koristiti na drugom mjestu. Žele pouzdanu evidenciju i instituciju kojoj mogu vjerovati.

Templari su prepoznali te potrebe u svijetu u kojem nisu postojale moderne banke. Nisu izmislili sve financijske instrumente koje danas koristimo. Nisu bili ni jedini koji su razvijali međunarodne novčane transfere. Pokazali su koliko moćna može biti organizacija koja povezuje udaljena tržišta i pruža financijske usluge preko granica.

Novac ne mora fizički prijeći granicu kako bi njegova vrijednost stigla na odredište. A kada se to načelo spoji s povjerenjem, evidencijom i mrežom pouzdanih posrednika, nastaje osnova međunarodnog bankarstva, zaključuje Bonitet.