Dani laganih zaposlenja, ugodne radne okoline, bezbrižnih ljetnih, zakonom zajamčenih i regresom podebljanih godišnjih odmora u sindikalnim rezidencijama, ostali su za nama, zapeli na barikadama prošlog stoljeća. Stari sustav i njegove prakse pregažene su vremenom i danas nisu ni pravilo ni iznimka nego mitologija. Svakodnevica, nekada radne, socijalne i pristojno stojeće Bosne i Hercegovine jest horda od 540 326 nezaposlenih, nezadovoljnih i obespravljenih, radno sposobnih građana.
Dokle je u obećanoj zemlji Europskoj Uniji dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti presumpcija propasti društva, dok su Španjolska sa stopom od 24 posto i Grčka s 22 posto Meke stalnih nemira i najizgledniji favoriti za opći bankrot i kaos, dotle naših 44 posto ne pokreće nijedan alarm, ne diže nijednu (uz)bunu. Naprotiv, naših se 44 posto nezaposlenih doima kao statistička pogreška ili, ako već pogreška nije, onda zasigurno mora biti društvena atomska bomba sa satnim mehanizmom koji otkucava 00:02 sekunde i tek nas tren dijeli od propasti. Jer, postotak koji će ogoliti istinu da svaka druga osoba nema prihoda, da je u nedostatku kruha svagdašnjeg, mora prouzrokovati socijalne nemire; bar je tako u teoriji, na Zapadu. Ali izvan okvira Zapada, zapadnjačka je teorija krhka i porozna, čak je i planinski masivi lako iskvare i izokrenu u lošu praksu. Tako se još uvijek čeka izum odgovarajuće ambalaže za zapadnjačku teoriju pri prelasku Pireneja, Alpi, Karpata te osobito surovih Dinarida. Nesumljivo će izumitelj iste visoko kotirati za Nobela u više kategorija: za ekonomiju, kemiju i mir.
Kamo iz naslovnog pitanja nije mjesni prilog. Kamo na more? nije pitanje koje nudi (logičan?) odgovor u Hrvatsku. Susjedov se kažiprst gordo uspravio i odlučno zanjihao opomenuvši nas à la Michelle (Listen very carefully, I shall say this only once!): Gušimo se od vas koji ništa ne trošite, a zauzimate mjesto na plaži; besplatno mjesto!
Kamo iz naslova utjelovljenje je prosječnog bh građanina – dužnika i deficitara. Kamo je u srednjim četrdesetim, suprug i otac dvoje djece. Djeca su studenti i Kamo na skeli radi od jutra do sutra ne bi li im omogućio studij i dao nadu u bolju budućnost. Naravno, nada je lažna, ali nije Kamo za to kriv.
Otac Kamo nije zahtjevan i ne traži puno, tek želi biti zlatna sredina, imati prosječnu plaću od 823 marke... ali ga neće pa neće i u neprestanom je manjku od par stoja. Majka brine iste brige; ona radi u piljari. Obitelj broji i djeda Kamu, bit će da je to ime obiteljska tradicija. I njemu koja markica nedostaje pa da ima prosječnu mirovinu – tri i pol stotine konvertibilnih maraka. Zbog malih primanja djed je često primoran jesti suva kruva od dvije marke i četrdeset i sedam feninga za kilogram – suva kruva po najvišoj cijeni u regiji. Djed nije sretan, ali je star i nemoćan za bunt, već i riječima nezadovoljstvo teško izražava. Sve su njegove prešućene nade u Kami najmlađem, odličnom studentu s perspektivom.
- Kamo student je naša budućnost! – vičući se nadmeću dušobrižnici.
A Kamo je pri kraju studija i samo želi svoja prava, traži pravo na posao i na pristojnu plaću, traži šansu za vlastiti stan i traži mogućnost da sam odredi svoju budućnost. Ali Kamo zna gdje živi i što ga čeka.
Zna Kamo student da je svaki drugi njegov sugrađanin u dobi između 18 i 25 godina nazaposlen. Zna on da su mladi u Bosni i Hercegovini pripadnici neke izgubljene generacije – generacije koja mora p(l)atiti neke tuđe račune. Njemu je dobro poznato da je krizno doba, tja studira on ekonomiju i zna što je recesija; zna da u krizi prvo stradaju mladi, svjestan je žrtve pješaka za jaču figuru. Ali njemu jedno nije jasno: zašto mladi u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj i drugdje izlaze na ulice i prosvjeduju poradi nepravde; nepravde tako mizerne u usporedbi s našim nepravdama? Je li problem u europskoj mladeži ili našoj bosanskohercegovačkoj? Možda je problem u europskoj mladeži koja je lijena da radi pa prosvjeduje jer je prosvjedovati in? Ili je možda problem u Kaminim vršnjacima koji su vrli raditi, a lijeni za prosvjeda i totalno su out?
Kamo je personifikacija osnovnog prava čovjeka na posao, jer tako ostvaruje sredstva za život. Kamo na more? Kamo, ni prvi ni drugi ni treći ni svaki ini neće na more jer ne more! Jer Kamo jest personifikacija osnovnog prava, ali ne i njegovo utjelovljenje.
A ako se Kamo protegne i na četvrtu generaciju, načuo je negdje podatak Kamo student, mali će čim se rodi biti dužan 3 277 maraka. To i mora biti tako jer smo potrošačko društvo, jer kapitalizam je in, jer danas život je na dug, a dug je život. Ili pak životarenje? Jer, u kapitalizmu je jedini smisao malih ljudi u velikim profitima multinacionalnih kompanija; bar je tako u praksi, ali ne i u zapadnjačkoj teoriji.
Dobar je strah, kome ga je Bog dao – hrabri sebe Kamo, i najstariji i srednjovječni i student odlikaš. Svi oni odreda razmatraju mogućnosti, racionalno promišljaju o posljedicama, doziraju strah, oprezni su, važu svaku marku i, samo ponekad, uplaćuju dobro razrađeni sistem tiket za bolje sutra.
Sutradan pritežu remen, brišu znoj sa čela. Ljeto je tek počelo.
