Zgrade u Mostaru, kada se pogleda sa Žovnice, Huma i Fortice izgledaju katastrofalno, a kažu kako je upravo prvi utisak najvažniji. Boje fasada su različite, tako da ostavljaju izuzetno loš dojam. Tek neke su ofarbane i sređene, i to ponajviše zalaganju samih građana i izdvajanju ne tako malih svota novca, od po tisuću - dvije maraka.
S druge strane, ostale zgrade su u katastrofalnom stanju. Fasade su loše. Zapravo se raspadaju. Ulazna vrata na zgradama su uglavnom razvaljena. Stepenice su porazbijane. O ostalim stvarima da i ne govorimo, nisu baš za neku pohvalu...
Sve to se trebalo riješiti implementacijom Zakona o upraviteljima usvojenom još prije nekoliko godina na županijskom nivou. Zakon do danas nije proveden, iako je dosta toga po tom pitanju odrađeno, međutim, očigledno je zapelo na onome najbitnijem. Odnosu s ljudima.
Gradske vlasti Mostara nisu ga uspjele na najbolji način prezentirati građanima, već su išli s bombastičnim cijenama. Građani to, naravno nisu prihvatili, jer se radilo o možda pretjerano visokim izdvajanjima. I tu je očigledno i zapelo, tako da sporni zakon već duže vremena nitko i ne spominje. Svi su svjesni njegove potrebe, ali očigledno ne na način i po enormno visokoj cijeni kako su gradske vlasti predvidjele.
Stupanjem na snagu zakona građani Mostara morali bi jednoj tvrtki, za koju se opredijele, za njezine usluge mjesečno izdvajati 30 feninga po metru četvornom stambenog prostora koji imaju u vlasništvu. Bolje rečeno oni vlasnici koji imaju stanove od 80 metara četvornih izdvajali bi oko 24 marke mjesečno za održavanje zajedničkih dijelova zgrada poduzeću koje izaberu.
Upravitelji bi zapravo bili zaduženi samo za održavanje zajedničkog prostora, čija je ukupna kvadratura mnogo manja od ukupne kvadrature stanova. Upravo zbog toga je proizašlo nezadovoljstvo građana, jer su smatrali preskupim uslugu upravitelja za tako mali dio koji bi održavali.
Uslugom upravitelja bi se značajno poboljšalo stanje, jer je u pojedinim zgradama stanje katastrofalno iz razloga što stanari nisu u proteklom razdoblju vodili brigu o održavanju zajedničkih dijelova. Upravo zbog toga i nedorečenosti gradskih vlasti koje nemaju konkretne ideje, upravitelji će do daljnjeg biti tabu tema u Mostaru, i pitanje je hoće li ikada zaživjeti.
Gradske vlasti Mostara su očigledno pale na testu – nisu uspjele pronaći rješenje kako i na koji način da se približe građanima. Ukažu im na značaj i potrebu, te malo ublaže cijene. Pogrešan pristup je upravo doveo upravitelje do upitnosti, tako da će zgrade do daljnjega izgledati očajno i od Mostara praviti veliko ruglo.
