Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Osim što je naslov ove kolumne idealan za vježbanje izgovora slova Č i Ć, sama kolumna govori ponovno o jednoj, barem ako mene pitate, jako nelogičnoj stvari koja nikako da prestane biti nelogična.

Tko je danas radnička klasa? Tko je klasni neprijatelj? Protiv koga se boriti kad ne znaš ni s kim, a ni protiv koga? Niti želiš da imaš taj imidž. Čuj, radnik?

Kome danas uopće treba škola? Kome treba znanje? Ima ga na YouTubeu koliko hoćeš, sve je jasno kao dan, a ako baš trebaš diplomu, zar se isplati mučiti za nju tolike godine?

Kada je predsjednik Srbije na otvaranju ovogodišnjeg Sajma gospodarstva u Mostaru, namjerno ili nenamjerno, pozdravljajući svog domaćina, kazao kako i ne zna koju točno funkciju trenutno obavlja, rekao je zapravo golu istinu.

Ima ona izreka - Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Rekao bih i da je popločan, onako usput, tapšanjem naših po ramenu, pa kakvi su da su. A naši mogu biti samo sjajni, zar ne?

Teško je prepoznati stvarne namjere i stvarne stavove ljudi oko vas. Razočaranje je redovno, pogotovo ako im vjerujete na fino uzgojen imidž i fino vezenu agendu.

Stara izreka kako se nije rodio koji je narodu ugodio, ovdje u Mostaru, ne samo da ima utemeljenje, nego sve nekako mislim da je ovdje i nastala.

Žalim slučaj, ali neka druga, neka bolja Bosna i Hercegovina osim ove trenutno ne postoji. Možda nikada nije ni postojala, osim u snovima jednih, koji su košmari drugih. No, budućnost je pred nama, tko zna, možda ipak…

Kakva god da je djevojka, bolja je od nikakve. Reći će vam to bilo koji mladić koji je zašao u godine, zapušten i napušten, bez novca i elana, posvađan sam sa sobom i bijesan od nemoći dok gleda druge kako žive život.

Ljubav EU i Bosne i Hercegovine podsjeća me opasno na Nedu, onu staru pjesmu Parnog Valjka. Je li kasno za pravu romansu između Nede i Mede, koji je, u međuvremenu, opet postao podijeljena ličnost?

Plakao sam kao kišna godina, priznajem. Padala je neka teška, uporna kiša, baš kao što kiše i padaju u ovo vrijeme godine. Činilo se da toliko jako pada da ima namjeru isprati čak i sjećanja.

Nemojte ovo nikome reći, ali ponekad osjećam kako ćemo, puno prije nego u velikim povijesnim knjigama, završiti u nekom napornom udžbeniku, recimo, Fizika za VIII razred.

Da sutra sretnem svemirca, ispričao bih mu nekoliko prizora naše svakodnevice, postavljenih iza ključnih pojmova naše stvarnosti.

O, ne, nećemo o isforsiranoj mostarskoj AI aferi nedostajućih minareta, koja suštinski jest tek zlonamjerno uzburkavanje duhova. Idemo na višu razinu, idemo na epski sukob Olimpijskog duha i Duha Dejtona!

Od davnina je jedan dio ljudi pokazivao poriv da na brzu foru uzme brzu lovu od ljudi koji hoće brzo i jeftino riješiti svoj problem. Princip je isti i danas, ostalo su tek nijanse.

Uranili su ove godine. Da budem iskren, očekivao sam ih tek negdje s dolaskom proljeća. Dakako, izborna je godina i, naučen ranijim iskustvima, znam kako bez njih predizborje jednostavno ne može proći.

Kad je netko davno izmišljao onaj izraz Vrzino kolo, k'o da je Mostar imao na umu. Prema definiciji, Vrzino kolo je zbrka, metež, nešto što je jako teško razriješiti.

Granice su tu da se prelaze. I prirodne, a kamoli one neprirodne, odavno nisu prepreka. Ali ima razlike u tome je li negdje ideš preko tih granica ili ideš u klinac krasni.

I prijestupna i izborna! Nije stoga čudno da smo u 2014. ušli ovako gromoglasno!

Prošla je 2023., godina u kojoj se, da nije kako jest, trebao održati novi Popis stanovništva. Ovako nepopisani čekat ćemo da se ovi naši dogovore i dotad slatko nagađati naše brojno i svako drugo stanje. I bit će nas taman koliko treba.

Sto puta izgovorena laž, kažu, postaje istinom. I hajde kad te drugi lažu, nego je najgore kad sebe lažeš. I to ti onda postane istina.

Današnja utakmica protiv Aston Ville treba biti praznik, konačna nagrada i igračima i navijačima koji su kroz umalo pa tri godišnja doba svjedočili putovanju broda HŠK Zrinjski na koje se nitko iz ove zemlje do sada nije uspio otisnuti.

I, veliš mi, praše nas iz aviona? Jesi li siguran da im se to uopće isplati? Treba li uopće trošiti resurse na nešto što odavno životari u vlastitoj prašini?