Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Ah, ti rođendani! Ovdje taman kad jedno preseravanje prođe, drugo dođe. Srećom, sva prođu. Nesrećom, kalendar se ponavlja iznova svake godine.

Svi brodovi na dno povuku naivne, a naivna nije samo sirotinja, nego i svi oni koji su mislili da u čamcima za spašavanje sigurno i njih čeka mjesto.

Nekoć, tamo iza Hita, kod švercera i taksista, dobro se znalo da sve ima cijenu i da svak' ima cijenu. Nije se ovaj grad uopće promijenio, samo Hit nije gdje je bio, a i šverceri su drugdje.

Neće nas Europa jer ovdje većinski narod nije njihove vjere. Srećom da smo u međuvremenu postali razvijeniji od Norveške i Danske skupa, pa je to jedini problem zašto nas ne žele.

Kako još više bezobrazno i ljudski bezobzirno danas zvuči stih Bore Đorđevića posvećen tada zaraćenim Iraku i Iranu. Vremena se mijenjaju, ne možeš više reći da te boli neka stvar, k'o pesnika iz Čačka

Ako od cijelog ostane tek trećina, to se zove poraz. U zemlji gdje su svi branili, a nitko nije napadao, u zemlji gdje su svi pobijedili, a nitko nije poražen, bojim se da trećina od cijelog nije razlog za brigu.

I najednom je jako bitno tko je što twitnuo. Glumice, pozerke, pjevačice, infuenceri, nogometaši, glumci, zabavljači, potpuni anonimci, najednom vam vijesti o užasima preplave oni čije se mišljenje cijeni u ovakvom svijetu.

Mislio sam kako nikad neću stati iza one engleske izreke "Ignorance is bliss!". No, došla Cica na kolica…

Često se ulovim kako kažem da je nešto bilo prije par godina, a ispostavi se kako se zbilo još tamo 2003. Onda, još u čudu, pokušam iz te činjenice izvući i nešto pozitivno.

Nije lako biti i živ i sretan, reče jednom davno Johnny. Zapamtio sam taj dio podužeg intervjua, kao da sam znao da će mi jednog dana trebati.

Moram priznati kako, uz najbolju volju, dugo nisam vjerovao kako će se jednog dana, barem ne za mog života, opet u Mostaru u devetom, desetom ili dvanaestom mjesecu igrati europske utakmice. Zato je život čudo, svako malo te razuvjeri.

Zbilja, bez zajebancije, je li stvarno mislite da se će se Bosna i Hercegovina raspasti? Razmislite još jednom i pokušajte ozbiljno odgovoriti na ovo pitanje.

Vjerujemo li uopće često izgovorenoj mantri - Dabogda nas sve stranci kupili i sve ovo privatizirali, pa bi se onda barem znalo! Ili samo foliramo, kao i obično?

Nismo još skroz infantilni, ali malo nam fali. Trenutno smo u fazi "čežnjiva tinejdžerka koja živi u svijetu u kojem prinčevi na konjima i kraljevi bez konja iznenada dolaze i rješavaju stvar".

Smrt je ostala ista, čvrsta u svojoj nakani i neumoljiva u svojoj izvedbi, samo informacija o njoj mijenja oblik. I, nećete vjerovati, postao sam joj fan.

Naviknuo sam da ljudi ne kuže što je to država, naviknuo sam da ne kuže kako su samo oni kovači svoje sreće, pa i države kao takve. Ali, uvijek me iznova iznenade.

Ne može se skriti kako se u Mostar slijevaju rijeke turista. Kakvi smo da smo, zanimljivi smo im. Pitam se, možemo li biti još zanimljiviji, još bolji, još profesionalniji, sami sebi moćniji i ljepši?

Oh, mladosti. Nekad si s njima mogao danima. A danas, bez da previše zineš, oni izgore do podne, u najboljem slučaju ne dočekaju noć.

Ne trebate biti vjernik da u ovom gradu naiđete na razlog da kažete – To samo Bog zna. I nitko drugi.

Od stotinu problema koji nas okružuju mi smo našli jedan zajednički nazivnik – vrućinu usred ljeta. I čudimo se u prolazu jedni drugima, kao da je ćelopek tek jučer ušao u naše živote.

Svaki uspjeh u ovoj zemlji svjetski je fenomen, jer se po pravilu događa unatoč i usprkos, a nimalo zahvaljujući široj društvenoj zajednici. Pogotovo političarima.

Može li Mostar ikada više biti grad sa jasnom linijom rasta i razvoja? Ili ćemo tek životariti u nadi da će nas, umjesto nekakve industrije, izvući nekakav turizam?

Jednom rekoh kako naši ljudi ne bi prepoznali sreću sve da im je na nos natrljaju. I dalje ostajem kod te tvrdnje, pa čak dodajem i nekoliko primjera čiste sreće kakvu svi možete osjetiti ovih dana.